Sonji je već na početku Savske bilo hladno, a znala je da će kod mosta biti još hladnije i da ju vožnja biciklom neće ugrijati. Pokušala je uživati u osjećaju hladnoće na koži i na trenutak joj je uspjelo. Voljela je svoj crveni bicikl. Najviše je voljela voziti stojećki, rukama vraćati ravnotežu nagnutu okretanjem pedala. Na semaforima je zijevala ne prekrivajući usta, nestat će već iduće minute, baš ju briga. Sonji se navečer vrlo rano počinjalo spavati. Gubila bi se gotovo poput narkoleptičarke. Ali je zato uživala u jutrima. Posebno zadnjih nekoliko dana. Budi se sretna, ustaje uz olakšanje što je panel iza nje. Nedavno je s nekim pričala o tome, s nekim tko je imao isti problem. Večernju narkolepsiju. Nije se sad mogla sjetiti tko je to bio, ali kad su se počeli natjecati s bizarnim mjestima na kojima su spavali, Sonja mu je ispričala onu staru priču kako je jednom spavala hodajući. Stvarno je baš zaspala dok je hodala. Bilo je to u Parizu, kad su čitavu noć lutali kroz grad, više nije znala gdje su i hoće li ikad stati. Trgla se na vrijeme da ne udari o izlog nekog dućana i samo nastavila hodati. Po tišini nakon što ju je ispričala, znala je da je priča previše hvalisava, hodanje čitavu noć po Parizu, kao da je u najmanju ruku neki Ginsberg, ali znala je i da je to dobra priča. Pariz je bio davno. I sada je njen život bio stvaran, ali na drugi način. I ona je drugi čovjek. Panel, između svih postupnih promjena, je bio poput naglog triježnjenja. Znala je da će biti težak. Kada je ušla  pregovore ponudili su joj ga kao opciju, a ona je pristala jer nije željela da itko kaže kako je dobila promaknuće na lakši način. Za voditelja jednog internog odsjeka, nije ga zapravo morala prolaziti. Dobrovoljno se prijavila.  Osim nje, još je nekoliko ljudi trebalo proći panel isti dan, ali unaprijed nije znala tko. Što je očekivala? Znala je da će biti prisutni seniori, uključujući šefa korporativnog u Mađarskoj, kolegu iz Slovenije i sve tri člana uprave hrvatske podružnice. Za promaknuće je radila dvije godine. Deset dana ranije počela je izvlačiti statistike o svom učinku i pripremati odgovore na pitanja koja su uobičajena: zašto zaslužuje promaknuće, čime je unaprijedila poslovanje kompanije, što novo može donijeti ako dođe na veću poziciju, što  u njenom odsjeku može biti bolje i sl. Odgovori su morali biti jasni, odlučni i potkrijepljeni. Ono što je očekivala dakle je bila rasprava, s argumentima i prilikom da na njih odgovori. Nije očekivala vrijeđanje. Pitala se može li zaspati vozeći bicikl. Koliko daleko bi ju inercija mogla dovesti? Prije panela otišla je na frizuru, obukla se vrlo ozbiljno, tamno plava košulja, crna suknja i tamno zelene  štikle, oštro, ali moderno, našminkala se decentno, izgledala je odlično. Statistike je isprintala i uzela sa sobom, a pripremila je i malu, zgodnu prezentaciju uspjeha svog tima, sa vizualima i brojkama. U prostoriji za konferencije je sjedilo osam muškaraca, što je tek djelomično bila slučajnost. Kroz cijeli panel pričala bi sa jednim ili dvojicom, dok su ostali držali svoje smartphoneove i tablet računala u rukama, naizgled posve nezainteresirani za ono što se događa, skriveni iza digitalnog zida, dajući joj do znanja da je nedovoljno bitna za punu pažnju. Brzo nakon što su počela pitanja, njen šef, osoba koja joj je bila direktno nadređena i koja je znala najviše o njenom radu od prisutnih, je izašao i nije se vraćao gotovo do kraja. Znala je da je to još jedan psihološki trik, ali ju je razbjesnilo, jer on je morao biti tamo, slušati sve. Bila je sad zadovoljna što je, kad su ju pitali zašto radi ovaj posao, rekla da je tu zbog novca. Sigurno ne radi u banci iz ljubavi. Odlično se snašla i kada ju je Slovenac pitao zna li gdje stoje brošure u glavnom uredu u Ljubljani, odgovorila mu je da ne zna, jer oni u Ljubljani imaju novo sjedište u kojem nije bila. Otresao se – zašto nije bila, ima i novu kolegicu tamo, trebala ju je doći upoznati. To je bilo lako, on je sam ranije rekao da se mogu upoznati preko video konferencije, a preko video konferencije se ne vidi gdje stoje brošure. Nije se sa svim pitanjima snašla. Neka su bila jednostavno podmukla. U kretanju je nešto rasterećujuće. Jurnjava na biciklu kroz hladnu noć koja je štipala za obraze i prste i bar privremeno otpuštala stisak oko srca a vjetar u kosi je pročešljavao misli. Hladnoća bi odjednom postala analgetična. Kada ju je Miro, kolega kojeg je smatrala prijateljem, napao da je pod njenim vodstvom odsjek marketinga sve lošiji, izvadila je podatke da se prisutnost banke u medijima izravno zbog rada njenog tima povećala za 38%. Prvo je mirno odvratio da to nije istina, a Sonja je odgovorila da kako nije kad ima sve podatke. Tad je počeo vikati – podaci su joj polovični, namještena statistika, svim konkurentima ide puno bolje, nije napravila sve što je mogla, imaju najlošiji imidž na tržištu. Miro, ali – ušutjela je i gledala ga. Za to vrijeme, Mađar je jednom od članova uprave pokazivao neki video. Pitala se je li ovo nešto kao masonska inicijacija, koliko je znala, svi u prostoriji su prošli isto. Psihološko slamanje. Sadizam. Lekcija iz nemilosrdnosti. Prije diplomskog studija marketinga, studirala je povijest umjetnosti. Izgledalo je tako smiješno sada, Artaudov teatar okrutnosti, pomisliti da je nekadašnja avangardna filozofija postala osnova korporativnog poslovanja. Pitala se zašto joj ovo treba. Već nakon prvih 5 minuta ih je htjela poslati sve u kurac, dati otkaz, otići u Istru saditi lavandu, ima nešto zemlje tamo. Na tom rubu je bridjela čitavo vrijeme. Ali je znala i da se radi samo o tome hoće li se slomiti ili izdržati, o tome koliko joj je obraz debeo. Kad se pokvarilo dinamo na biciklu, lampicu na baterije je morala staviti na okvir bicikla, malo ispod sica, nigdje drugdje nije ju mogla učvrstiti. Dok je vozila, snažno svjetlo je obasjavalo volan i košaru ispred njega, raspršujući se o te prepreke. Zabavljalo ju je sad razmišljati, što bi bilo da ju zaustavi policajac, na primjer, zbog vožnje po trotoaru. Bi li se nasmijao pri pogledu na svjetlo između njenih nogu. Možda, ako bi bio mlad, neki plavokosi dečko, od oko 24 godine, poput tog klinca iz kvarta koji je postao prometnik. Bi li njegov smiješak bio nelagodan. To bi ju ohrabrilo, nasmijala bi se i rekla: „Svjetlo utrobe. Tračak majčinskog sunca. Božanski broj dva dvostruke prirode. Kraljica neba. Žena koja sjedi na skrletnoj zvijeri, Babilon. “ Policajac bi se sasvim zbunio pa bi ju pustio uz jedva promucanu opomenu oko vožnje po trotoaru. Sveobuhvatnim smiješkom žene odjezdila bi u noć. Na kraju panela su joj rekli da izađe i sačeka ispred. Za 15 minuta morala se vratiti unutra da joj objasne njene dobre i loše strane. Sjela je na taj stolac, položila šake prepletenih prstiju na stol i mirno ih gledala dok su joj govorili da joj je najveća vrlina, njen najveći plus, što je entuzijastična  i uvijek dobro raspoložena na poslu. Istina, zadnje dvije godine se samo smiješka i govori da je moguće sve što netko traži od nje. I moguće je, na kraju. Što se tiče njenih mana, problematično im je što stalno govori „mi“ kad priča o radu svog odsjeka. Objasnila je da su zasluge njenog odsjeka timski rad i da bez svog tima ne bi postigla ništa. Jedan od članova uprave pitao je zašto im onda treba ona. Rekla je da bez osobe koja će voditi tim, posao ne bi nikad bio završen. Ostali su pri tome da mora govoriti „ja“ kad priča o rezultatima, ali nek’ se jebu, neće to promijeniti. Ostatka dana se ne sjeća, sve je u magli. Misli da nije mogla jesti, iako je, izgleda, pojela sve orahe koje je držala u ladici stola. Jedva je čekala pet sati da završi, naruči taksi, ode kući, dugo se tušira, pokuša isprati okus iz usta. Zadnjih par dana budi se neizrecivo sretna znajući da je panel iza nje i da ga neće morat opet prolaziti barem tri godine.

Oglasi

Trećeg dana probudila sam se rano, zimsko sunce tek se probijalo kroz sivu zoru. Pored kreveta sam držala bilježnicu i olovku za zapisivanje snova kojih se trebalo sjetiti odmah, dok su još jasni. Udahnula sam hladan zrak, grijanje sam gasila po noći, i zavukla se sasvim pod poplun. Uz sve vrijedne snove koje sam sačuvala,  ljepota tog posla nekad se sastojala u puštanju da noćne slike procure kroz prste, da ih gledam kako se rasipaju i tamne, ne radim ništa da ih zadržim. Novinski naslov, tamna siva krupna slova na papiru koji je žutio ukazala su mi se pred očima. Pisanje na krevetu je trebalo izbjegavati kako bi krevet, mjesto snova, ostao čist od vanjskih utjecaja, ali se previše običnih i specifičnih dnevnih radnji ipak provodilo na njemu. Zapisala sam stih, dopisala ga unutar pjesme na kojoj sam radila. U trenutku mi se činilo da se dobro nadovezuje. Prepisan iz novina, četiri riječi koje su tvorile deveterac, ili deseterac ako biste riječ „žrtva“ brojali kao da ima dva sloga. Semantički jednoznačan a nabijen konotacijama. Formula jasna, široko upotrebljiva, samorazumljiva, privlačna. Uzvodni misaoni tok – od formirane rečenice kroz misli, mentalne slike, nazad u tamu gdje su rubovi ideja još mekani, a uvjerenja otvorena tumačenju. Mjesto mogućnosti. Vraćajući se prema mislima, pomislila sam kako je riječ uvijek djelomična reprezentacija, kako je minimaliziranje greške najviše čemu se mogu nadati. Nakon što sam riječi zapisala, vlastiti rukopis mi se učinio naročito pažljiv i lijep, sjetila sam se Kiša i njegove priče o muškarcu koji je crtao cvijet, ne znajući da crta tumor koji u njemu raste, dok je u samom Kišu rastao isti takav još nedijagnosticirani tumor. Učinilo mi se spominjanje smrti (jer novinski naslov je govorio o smrti jedne žene) kao opasno zazivanje vlastite smrti. Ako stihom reprezentiram jednu ideju, pogrešno, ali vjerno, ideja je materijalizirana. I što je obuzelo moj um, strah ili slutnja, nisam mogla razlučiti. Stih je stajao zapisan u bilježnici, dodan pored pjesme, suprotstavljen pjesmi sa desne strane lista, neupisan još neupitno, ali neporeciv. Mislila sam na smrt Piera Paola Pasolinija, smrt premlaćivanjem na plaži, smaknuće kao iz njegovog filma Salo, egzekucija priređena za voajerski užitak nekog moćnika. Određeno objašnjenje, teorija se formulirala. Ako je pjesma mehanizam načinjen od riječi, ovoj pjesmi, ručno rađenom satu, zupčanici su se pokrenuli.  Ako je pjesma poput magijske formule, vino od aligatora, ova pjesma zaziva i Erosa i Tanatosa. Ako je pjesma poput živog stvora, ova pjesma je zmija koja grize vlastiti rep. Ali, taj stih nije ni bio moj, našla sam ga! Nije bitno. Uzela sam ga. Prihvatila. Prepisala u svoju bilježnicu. Uključila u vlastitu pjesmu. Odjednom mi je stih izgledao banalno. Tašto. Kao promatranje sebe u ogledalu, pokušaj da shvatiš kako te drugi vidi, kako izgledaš dok gledaš, a kako dok žmiriš, objekt proučavanja, vanjskog i unutarnjeg. Prizor mi se vidio iskrivljen, maske skrivanja i otkrivanja preklopljene u lice bora, grimasi i tikova. Prevara ogledala sastoji se u tome da nikada ne možemo vidjeti kako doista izgledamo drugima jer sliku ne možemo razlučiti od odraza. Osjetila sam umor. Predavanje. Krivnju koju nisam mogla ni mislila da trebam prevladati. Možda sam i željela kaznu. Bizarno ubojstvo. Nisam navela starost. Ta žena bi mogla biti i starica. Da dopišem „stara“ ispred „žena?“ „Stara“ je kvarilo ritam, nije moglo ući u formulaciju. Da jednostavno prekrižim stih? Nisam pjesmu još u čisto prepisala sa stihom, možda ga mogu samo prešarati. Prepisati pjesmu bez njega. Prešutjeti. Nisam bila sigurna, mentalne slike su se izmjenjivale brzo, za ništa se nisam mogla uhvatiti. Uma pomućenog strahom, nisam mogla prepoznat način da poništim napisano. Možda ništa ne bi pomoglo. Isključiti ono što nas plaši i ostaviti samo ono što nam se sviđa je opasna vrsta laži koja može trajno oštetiti čovjekovu sposobnost da osjeća. Doduše, postojao je još jedan način za ublažavanje: pjesmu sam mogla razvodniti u prozi. Priča koju sam zatim napisala, „Zamka“, imala je strukturu fikcije stavljene u okvir pseudo-eseja. Stvorila sam lik, Dubravku Šeparović, spisateljicu stradalu tragičnom smrću, čije je rukopise obitelj posthumno poklonila Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU-a. Priča je počinjala uvodom o životu, radu i smrti autorice teksta objavljenog „kao dio kontinuiranog napora da se pregleda, valorizira i objelodani [njena] ostavština“  a bila je napisana u duhu J. L. Borgesa i njegove „dokumentarističke“ fikcije. Ali dok je Borges dokumente, svjedočenja i osvrte prilagao svojim fantastičnim pripovijestima kako bi podigao razinu vjerodostojnosti, svojim uvodnim osvrtom ja sam pokušala suprotno. Tu široko primjenjivanu i prepoznatljivu proznu tehniku upotrijebila sam kako bi maskirala dokumentarističnost centralnog dijela priče. Ovaj postupak mi je donio izvjesno olakšanje, ali to nije bilo dovoljno. Nakon centralnog dijela priče, dodala sam i zaključak koji je tvrdio da su i uvod i centralni dio, zapravo, priča Dubravke Šeparović koja se posthumno objavljuje, baš kako je najavljeno u uvodu. Ostavila sam dobiveni rezultat na miru neko vrijeme, a niti on mene nije dirao. Na samom kraju, evo, završavam esej koji je ugašenu žeravicu stiha u fini pepeo razmrvio.

Prozni tekstovi i pjesme Marije Čudine zaražene su melankolijom: bolećivom, čeznutljivom, nespokojnom. Platonov Sokrat rekao bi da podilaze djetinjem dijelu duše, da su iracionalne, čak i opasne, jer u nama, dok ih čitamo, kroz simpatiju bude stanje slično snu u kojem se nekritički gubimo u pjesnikovoj emociji. Platonov Sokrat držao je da je poezija općenito loša, jer se koristi iluzijama, za razliku od filozofije koja traži istinu. Ako zanemarim moralnu osudu i ako pojmove “filozofija” i “poezija” koristim samo u njihovom suvremenom značenju, ne brinući što su značili Platonu, mogu ih opet suprotstaviti. Recimo, jedan čvrst filozofski sustav ne smije sadržavati kontradikcije, dok pjesnik na kontradikcijama može graditi. Filozofija možda krene iz čuđenja, ali onda racionalizira, poezija nastavlja čuditi. Čudinina pjesma Leonidova Cibetka, neobičan je primjer. Kako navodi u Knjizi za razgledavanje Leonid Šejka, cibetka je izumrla životinja iz roda faraonskih miševa. Šejka, Čudinin suprug, slikar i arhitekt, cibetku je, čini se, naslikao, a ona je o tome napisala pjesmu. U pjesmi piše kako je Šejka cibetku sanjao i iz snova rekonstruirao njen izgled i obilježja. Jer je cibetka izumrla. Na kraju spominje kako su navodno u Alžiru nedavno vidjeli živu cibetku, ali to nije sasvim potvrđeno. Sve je to neobično jer je cibetka daleko od izumiranja. Osim što živi u divljini, uzgaja se za ekstrakciju mirisa, a od nedavno je famozna i zbog svog sudjelovanja u proizvodnji najskuplje kave na svijetu. Je li Šejka doista vjerovao da je cibetka izumrla? Je li ga Marija pokušala sačuvati od činjenica? I kako te činjenice mijenjaju naš odnos prema slici i pjesmi? I filozofi su često bili u krivu, poznati primjer je Aristotelova teorija nastanka živih organizama iz truljenja organske tvari. Kad su filozofi u krivu, logički ili činjenično će to biti moguće rasuditi. Kad su pjesnici u krivu, to je već pitanje snova. Postoje, naravno, niti koje filozofiju i poeziju spajaju. Obje se svode na jezik. Je li to bio Merab Mamardashvili koji je rekao da filozofiju treba čitati kao poeziju? I obrnuto, sporo čitanje je pojam filozofski barem na jednoj razini – Nietzsche, filozof, za sebe je rekao da je učitelj sporog čitanja.

Poetika Marije Čudine bliska je filozofiji na još jedan način. Poput ambicioznog klasičnog filozofa, Descartesa, Hegela ili Marxa, Čudina ima razrađeni sistem. U knjizi Leonid Šejka, ovaj sistem pripisuje Šejci, ali to je možda tek djelomično istina. U svakom slučaju, on je bitan za čitanje njene poezije, pa ću ga ukratko iznijeti (velika slova za pojmove su preuzeta od M. Č.) Počnimo sa PUTEM. PUT vodi u GRAD. U GRADU je LABIRINT. Na izlasku iz LABIRINTA je ZID, iza ZIDA je ZAMAK, ZAMAK svjetlosti, prosvjetljenja. U GRADU ili pored njega je ĐUBRIŠTE. Svijet je ĐUBRIŠTE kroz koje se stiže do ZAMKA, očima uprtim u obzor. Jedan dio ĐUBRIŠTA je SKLADIŠTE, pogled u zemlju, duhovna regresija, i tako dalje. Ovaj sistem je, dakle, alegoričan, poput Platonove špilje. Iako se glavni motiv u poemi Pustinja u ovom kontekstu ne spominje, pomoću sistema je moguće iščitati dodatni sloj u poemi.

Od različitih, za čitanje i razumijevanje teških oblika poezije, za poeme, zbog njihove dužine, imam najmanje strpljenja, iako one koje uspijem proći idu redovito u omiljeno štivo. Simpatiziram i višak ambicije, te manjak mjere ugrađen u njih. Autor je imao materijal za kratku priču, ali mu je ta forma bila previše obična. Htio je nešto što će i njega i čitatelje natjerati da se pomuče.

Poema Pustinja priča o čovjeku, muškarcu, u prvom licu, koji je svojevoljno ušao u pustinju i u njoj se izgubio. Luta kroz polutamu, nedefinirano dugo, možda jednu noć, možda godinama. Prisjeća se onog što mu se ranije događalo, ali je sve nesigurniji u stvarnost svojih sjećanja. Od devetnaest pjesama Pustinje, sporo ću čitati petnaestu.

Pitao bih, što znači sve to. Odgovoriti,
tko će? Pitah već jednom. Obliven bijah tada
suzama, a ne sjećam se da li plakah,
tek obliven bijah rosom nekom

koja nikad ovdje nije pala.
Iz daljine se još nazirahu šume,
vidjeh lisicu smeđu ili sjenu njezinu
kako se korakom tihim orlu približava –

davno bijaše to, tek do ruba Pustinje
stigoh tada. Nisam ni znao da ću
dalje ići – a naprijed već odoh.
Ako ponekad usporim korak, malo stanem,

Pustinja sama pođe meni ususret.
Od sredine prema ivicama ona raste,
kada se unazad okrenem, putem zaobilaznim
ona pred mene stigne –

ne diše, već poput zvijeri dašće.

Čitava poema je oblikovana kroz katrene, kao da ih Čudina samo ispunjava tekstom, ne mareći hoće li rečenicu razlomiti između dvije strofe i gdje će završiti.

Sporo čitajući imam problem već kod prve strofe. Kad ju čitam ležerno, sve mi je jasno: on bi pitao, ali već je jednom pitao (plačući ili roseći se) i nitko mu nije odgovorio, pa ne zna ima li smisla pitati opet. Ali što više razmišljam, to mi je manje jasno. Prvo, pitanje je vrlo općenito, veliko: što znači sve to. Da ga postavite Sokratu ili tarot kartama, odgovorili bi vam da morate biti precizniji. Da, za početak, morate definirati sve to. Putnika vjerojatno ne zanima što znači pustinja, prije pokušava dati smisao svojoj sudbini. Onda mu se javlja drugo pitanje: Odgovoriti, tko će? Možda ga zapravo zanima tko je taj koji će odgovoriti, je li to netko drugi od onog koga je prvotno očekivao, npr. Boga. Što se dogodilo kad je prvi put pitao zapravo ne kaže, samo da je bio obliven suzama ili rosom. Nije jasno ni u kojem trenutku je bio obliven, dok je u očaju postavljao pitanje, ili iz očaja zato što odgovor nije došao. Možda su suze/rosa neka vrsta odgovora? Nisam sigurna ni jesu li ove višeznačnosti namjerno upletene u pjesmu ili sam samo čitanje previše usporila.

Uporabu aorista neobično je vidjeti tako kasno u 20. stoljeću. I glavni junak je u tom smislu neobičan: vitez sa štitom i šljemom, koji se prisjeća grada opasanog visokim zidom u kojem je bio kralj, sluga ili rob. Razumijem da su ovi arhaizmi u liniji sa Šejkinim slikama i traženjima nove renesanse, ali mi se čini da Čudina polaže previše očekivanja u svoj aorist ako misli da je dovoljan da suvremenom tekstu da patinu starine. Aorist joj dođe kao filter u Instagramu.

U drugoj strofi pojavljuje se nagovještaj opasnosti – lisica koja se šulja prema orlu. Možda je to dio odgovora putniku, upozorenje onom tko je došao do ruba pustinje, da ovo znači prijetnju čak i samouvjerenoj ptici. Ali za putnika je već kasno – on ulazi dublje ni ne znajući, pustinja ga usisava. Metafora pustinje kao živog bića mi je vrlo privlačna. Pustinja je inače plodno tlo za metaforizaciju, prostor krajnje pročišćen, ali nestalan i promjenjiv; apstraktan i nestvaran; okrutan i uzvišen. Od Puste zemlje T. S. Eliota, preko Mekih mjesta Neila Gaimana, do Žene na pijesku Hiroshija Teshigahare, pustinja je snažan simbol koji nas iz fizičkog prostora lako prenosi u stanje uma. Čudinina metafora najbliža je Gaimanovoj. Putnik je zalutao u pustinji, mjestu između stvarnosti i snova, mekom, promjenjivom, neistraženom mjestu, luta kroz noć i ne zna se vratiti. Ali, dok Gaimanov putnik nalazi društvo, između ostalog, vodiča koji će mu objasniti gdje je, te samog Sandmana, gospodara snova, koji će ga iz pustinje izbaviti, Čudinin putnik je sam, fizički i metafizički. U pustinji velikog odgovora nema.

Način na koji Čudina opisuje kretanje pustinje zavodljiv je, pustinja čovjeka opčinjava kao zmija plijen. Ona raste od sredine prema ivicama, i putnik je zaglavljen u rastućem prostoru između, kao u melankoliji, do središta neće stići, na ivice se vratiti ne zna. U posljednjem stihu, prijetnja iz druge strofe se približava – lisica već dašće u lice orlu.

PUSTINJA, da se nadovežem na sistem Marije Čudine, je u opreci ĐUBRIŠTU i njegovim SKLADIŠTIMA, prostorima punim stvari, materijalnih objekata koji odvlače pažnju i pogled od ZAMKA/obzora. Putnik odlazi u PUSTINJU kako bi se očistio, maknuo od ljudskih distrakcija. Ali ZAMAK je dio GRADA, dio ljudskog, a PUSTINJA se otkriva kao zamka. Čudinin putnik prepušta se i odustaje, ali putnik je Čudinino istraživanje jedne mogućnosti do njenog kraja, ili bar do onoga o čemu pjesnikinja govoriti može.

Sanjala sam te opet noćas:
odvukla sam te u razgledavanje
Venecije i Verone,
i to iz Bologne
sa proslave tvoje diplome.
Odvukla sam te kao da nije dosta
što si morala doći u Peterburg
po mene; što sam te
o ljetno podne popela na Bjelašnicu,
tebe koja ne podnosiš sunce,
crvenog lica umirala si na vrhu,
al nisi rekla ništa;
što si se prehladila predugo vani
na beogradskoj zimi,
koja je gora od sjevernih zima,
jer je tako vlažna; kao da nije dosta.
Do kad ću te sanjati, niña?
Ja onako više nisam sigurna u ništa.

Pjesme Anke Žagar rijetko uspijevam shvatiti, uvijek strši neka nepoveziva nit. Da bi pjesma bila pjesma, kaže Terry Eagleton, ona mora biti fikcionalizirana i poopćena, mora se osloboditi svog originalnog konteksta, životne situacije u kojoj je nastala i nuditi značenje koje je potencijalno djeljivo sa drugima. Nije da mislim da su pjesme Anke Žagar toliko čvrsto uglavljene u svoj originalni kontekst, da bi ih mogao shvatiti samo onaj tko je tamo osobno bio, ali mi se čini da kontekst mora barem zvučati poznato. Pa mi očište, ono specifično mjesto u vremenu i prostoru gdje je pjesnikinja stala i opisala što vidi oko sebe, redovito izmiče. Uzmem u ruke zbirku, listam ju, čudim se izgledu nekih pjesama, zabavljam se hirovitom gramatikom i djetinjim jezikom, ponekad pokušam čitati, ili puštam da riječi padaju kroz mene kao u nekoj rastresenoj igri. I onda me jedna pjesma udari, ili je to tek stih, udari me kao bubanj, bubanj napete membrane a šupalj iznutra, udari me i ja rezoniram. (Jedan takav stih iz inače nerazumljive pjesme moja je osobna mantra: a nekad kad mi je teško ja samo umrem i idem dalje.)

Za sporo čitanje nisam se usudila odabrati neku nerazumljivu pjesmu, uzela sam jednu od onih koje su mi bliske. Sada mi se ovaj izbor čini odličan i za razmišljanje o pjesništvu Anke Žagar.

IZMEĐU

a ribe su gle već tamo

gdje je sama nježnost

taj poetski prostor

 

a koje si ti

od muke ruže vezla

sve prespore i kroz zimu

 

kao lanac s gležnja

svlači se i ne svuče se

što jedino dahom i

dahom ću zapisati

dok još ima svjetla:

 

da nigdje nikamo ne možeš

odložiti ono što ne možeš nositi

 

kao riba živi u onoj vodi

koja joj šuti u ustima

i to je mir u državi

 

ali ja ću zatvoriti oči

izići ću i govoriti:

nacrtaj mi na koži taj cvijet

od kojeg se trese cijela Kina

i barem polovica Japana

 

 

Svoju knjigu Moja Emily Dickinson Susan Howe počinje opisom utjecaja koji su dvije žene imale na modernističku poeziju i prozu kao jedne od najinovativnijih prethodnika. Emily Dickinson i Gertrude Stein, dvije vrlo različite žene i sudbine, ali obje Amerikanke koje su se odbile pokoriti anglo-američkoj književnoj tradiciji i koje je ta tradicija dugo zatim gurala na marginu. Stvarajući na engleskom, jeziku duge povijesti, ali u sasvim novom kulturnom kontekstu SAD-a, svaka je za sebe morala vratiti jasnoću pojedine riječi-kostura odbacujući teret europskih književnih običaja. Emily Dickinson pisala je pjesme rukom uporno ignorirajući zahtjeve tipografije tako da su urednici njene divlje crtice i povlake redovito neutralizirali ili editirali u točke i zareze. Zbog načina oblikovanja metafora koji danas karakteriziraju kao dekonstruktivni, dugo su ju optuživali da ne zna razmišljati. Gertrude Stein je pod utjecajem Cezannea i Picassa verbalno elaborirala vizualne invencije svog vremena, tražeći u riječima novu viziju. Njihovo nomadsko lutanje u potrazi za novim pašnjacima ljepote, da upotrijebim izraz Aleksandra Flakera, otvorilo je prostor za mnoga poetska istraživanja u 20. stoljeću.

O Anki Žagar volim razmišljati kao o dijelu te alternativne tradicije, ne samo zato što je žena već i zbog njene buntovne i inovativne upotrebe jezika i gramatike.

Pjesma Između pisana je slobodnim stihom. Prijelomi redaka razdvajaju mentalne ideje – svaki stih iznosi jednu ideju ili sliku – ovakvi prijelomi u svrsi su naglašavanja pojedinih ideja, usporavanja čitanja, a ne u svrsi metrike. Sastoji se od 6 strofa različitog broja stihova koje su također podijeljene sadržajno. Odmah je uočljivo da je pjesma pisana samo malim slovima i, osim dvije dvotočke, bez interpunkcije. Ignoriranje pravopisa, poput srednjoškolaca na Internetu, kod Žagar je često i u duhu je njenog djetinjeg jezika.

a ribe su gle već tamo, scenografija je postavljena i sad samo treba pogledati. Riječ gle u prvom stihu privlači pažnju, kao da najavljuje sliku koju će idući stihovi razraditi, ali drugi i treći stih odlaze u apstrakciju, gdje je sama nježnost/ taj poetski prostor, novi vizualni detalji izostaju i očište se pomjera unutra. Kakav je taj poetski prostor koji je kao voda nastanjen ribama? Nježan navodno, mjesto kroz koje se kreće slobodnije nego na čvrstom tlu, vertikalno i horizontalno, bez trenja, dok su perspektive drugačije i lošije vidimo oko sebe. Poetski prostor koji je sama nježnost zvuči idealizirano, ne kao mjesto za poeziju koju volim i cijenim. Mogu ga jedino povezati s onim trenucima flowa, kad uspijemo izbjeći zamke tjeskobe i dosade i pišemo koncentrirano, a riječi teku u neprekinutoj struji i po nekoliko sati.

Druga strofa mi  je vjerojatno najdraža u pjesmi. Žagar malim pomacima u sintaksi tekst očuđuje i pomjera. Pošto nema interpunkcije, teško je odrediti sastoji li se strofa od pitanja i odgovora ili jednog pitanja, ali sklonija sam misliti da je čitava strofa jedno retoričko pitanje. Prva neobičnost je u upitnoj riječi – a koje si ti ruže vezla – ne kakve, koliko, kako, već koje. Zar Žagar ovdje zanima vrsta ruža koje su vezene? Može li netko tako precizno vesti ruže da im se raspoznaje vrsta? Zašto bi ovakva informacija bila bitna? Ali pitanje je ionako retoričko, možda odgovor nije ni važan. Idući pomak je od muke, lako bi bilo površno pročitati sa mukom, ali bi bilo i suvišno, iz stiha poslije muka se vidi, a od muke daje nove informacije. Ruže su vezene iz neke potrebe, materijalne ili duhovne. I na kraju, u trećem stihu, sve prespore, neobično je jer su ruže te koje su prespore a ne način njihove izrade. Kada bi se pridjev odnosio na vezenje, ruže si vezla presporo, moglo bi značiti da postoji način da se iste izvezu brže, ali pošto su ruže prespore to je njihova priroda. Kad čitam, zamišljam ženu u snijegom zatrpanom Gorskom Kotaru kako pored svijeće veze između dva odlaska po drva. Slika je arhaična, a nisam ni ljubitelj ručnog rada, ali ideja da se vezenjem ruža može odagnati neka muka vrlo mi je privlačna. Za razliku od prve strofe koja je sama nježnost, bez truda, u drugoj imamo muku, sporost, zimu, ili, u kontekstu, naporan rad na pisanju sa malo rezultata.

Treća strofa je odjednom napisana u prvom licu, ja ću zapisati. Prije toga smo imali drugo lice a kasnije ćemo imati i treće. Osim što je metapoetička, poezija koja se bavi poezijom, pjesma se bavi i onom koja piše. Jedna od uobičajenih metoda revizije napisanog proznog ili poetskog teksta jeste promjena glasa pripovjedača u potrazi za optimalnim tonom i kontekstom, od intimne ja, preko oslovljavajuće ti, do objektivizirane ona. Žagar mijenja sva tri lica jednine, kao da se i njen subjekt mijenja u različitim fazama pisanja.

U trećoj i četvrtoj strofi se motiv muke koje se ne može osloboditi ponavlja dva puta (lanac koji se ne skida i teret koji se nigdje nikamo ne može odložiti). J. L. Borges kaže da je sreća čitatelja veća od sreće pisca jer čitatelj ne mora osjećati muku i nemir. Čitanje ove pjesme meni je bilo vrlo ugodno. Ipak, jedna kontradikcija me muči: u četvrtom stihu otisnuto je ono što je Žagar prije toga rekla jedino dahom zapisati.

kao riba živi u onoj vodi/koja joj šuti u ustima još je jedno divno žagarovsko poigravanje riječima. Ona živi u vodi koja joj šuti u ustima i to je neobična slika, ali i sasvim smislena, potentna, nije to topiva riba francuskog nadrealizma ili ribička hiperbola urbane proze. A u idućem stihu imamo zanimljiv i za Žagar, čini mi se, netipičan iskorak u političko: i to je mir u državi. Kroz povijest zapadne civilizacije, ženski govor u javnoj sferi je bio i još jeste obeshrabrivan, ili se kao ženski, mogao baviti samo ženskim pitanjima. Šutnja žene je mir u državi – ovakvo ironiziranje društvenog poretka klasični je primjer ženskog pisma. (I mjesto na kojem Žagar mogu opet povezati sa Dickinson i Stein koje su, kako Howe kaže, ironično propitivale patrijarhalni autoritet nad literarnom poviješću.)

Kad čitam posljednju strofu, mislim na božura, majsku ružu, cvijet koji je vrlo bitan simbol u tradicionalnoj kineskoj umjetnosti i koji je iz Kine prenesen u Japan. Mislim na erotičnost kože kao platna. Mislim na Erosa, uvijek tako učinkovitog u buđenju čula, očuđivanju svakodnevice i inspiriranju. Mislim na Kinu i Japan koji se tresu od ljepote cvijeta, ali i zbog žene koja je izašla i govori. Mislim na Anku Žagar koja je odbila izaći na pozornicu na jednom književnom dešavanju gdje je izdavač predstavljao njenu knjigu. Možda je odluka da se pjesma tiska dovoljno borbe za probijanje šutnje, borbe koju, bez obzira na okolnosti vlastitih života, moraju proći oni koji stupaju iz intimnog u javno vjerno sebi, nalazeći se spleteni uvijek iznova negdje između.

Kraj je listopada.

Biram plastično cvijeće

na parkirlištu supermarketa.

Između plavičastih ruža i

keramičkih anđela,

djevojčica se dosađuje,

stavlja pred lice letak

sa ženskim licem  –

ja se smijem, ali me ne vidi.

U tihoj magli nastavljamo

svaka svojim putem.

Odabirem božure

sa močvarnim lišćem,

ovi božuri imaju

sve latice.

Kakav pokušaj rasterećenja!