Pjesme Anke Žagar rijetko uspijevam shvatiti, uvijek strši neka nepoveziva nit. Da bi pjesma bila pjesma, kaže Terry Eagleton, ona mora biti fikcionalizirana i poopćena, mora se osloboditi svog originalnog konteksta, životne situacije u kojoj je nastala i nuditi značenje koje je potencijalno djeljivo sa drugima. Nije da mislim da su pjesme Anke Žagar toliko čvrsto uglavljene u svoj originalni kontekst, da bi ih mogao shvatiti samo onaj tko je tamo osobno bio, ali mi se čini da kontekst mora barem zvučati poznato. Pa mi očište, ono specifično mjesto u vremenu i prostoru gdje je pjesnikinja stala i opisala što vidi oko sebe, redovito izmiče. Uzmem u ruke zbirku, listam ju, čudim se izgledu nekih pjesama, zabavljam se hirovitom gramatikom i djetinjim jezikom, ponekad pokušam čitati, ili puštam da riječi padaju kroz mene kao u nekoj rastresenoj igri. I onda me jedna pjesma udari, ili je to tek stih, udari me kao bubanj, bubanj napete membrane a šupalj iznutra, udari me i ja rezoniram. (Jedan takav stih iz inače nerazumljive pjesme moja je osobna mantra: a nekad kad mi je teško ja samo umrem i idem dalje.)
Za sporo čitanje nisam se usudila odabrati neku nerazumljivu pjesmu, uzela sam jednu od onih koje su mi bliske. Sada mi se ovaj izbor čini odličan i za razmišljanje o pjesništvu Anke Žagar.
IZMEĐU
a ribe su gle već tamo
gdje je sama nježnost
taj poetski prostor
a koje si ti
od muke ruže vezla
sve prespore i kroz zimu
kao lanac s gležnja
svlači se i ne svuče se
što jedino dahom i
dahom ću zapisati
dok još ima svjetla:
da nigdje nikamo ne možeš
odložiti ono što ne možeš nositi
kao riba živi u onoj vodi
koja joj šuti u ustima
i to je mir u državi
ali ja ću zatvoriti oči
izići ću i govoriti:
nacrtaj mi na koži taj cvijet
od kojeg se trese cijela Kina
i barem polovica Japana
Svoju knjigu Moja Emily Dickinson Susan Howe počinje opisom utjecaja koji su dvije žene imale na modernističku poeziju i prozu kao jedne od najinovativnijih prethodnika. Emily Dickinson i Gertrude Stein, dvije vrlo različite žene i sudbine, ali obje Amerikanke koje su se odbile pokoriti anglo-američkoj književnoj tradiciji i koje je ta tradicija dugo zatim gurala na marginu. Stvarajući na engleskom, jeziku duge povijesti, ali u sasvim novom kulturnom kontekstu SAD-a, svaka je za sebe morala vratiti jasnoću pojedine riječi-kostura odbacujući teret europskih književnih običaja. Emily Dickinson pisala je pjesme rukom uporno ignorirajući zahtjeve tipografije tako da su urednici njene divlje crtice i povlake redovito neutralizirali ili editirali u točke i zareze. Zbog načina oblikovanja metafora koji danas karakteriziraju kao dekonstruktivni, dugo su ju optuživali da ne zna razmišljati. Gertrude Stein je pod utjecajem Cezannea i Picassa verbalno elaborirala vizualne invencije svog vremena, tražeći u riječima novu viziju. Njihovo nomadsko lutanje u potrazi za novim pašnjacima ljepote, da upotrijebim izraz Aleksandra Flakera, otvorilo je prostor za mnoga poetska istraživanja u 20. stoljeću.
O Anki Žagar volim razmišljati kao o dijelu te alternativne tradicije, ne samo zato što je žena već i zbog njene buntovne i inovativne upotrebe jezika i gramatike.
Pjesma Između pisana je slobodnim stihom. Prijelomi redaka razdvajaju mentalne ideje – svaki stih iznosi jednu ideju ili sliku – ovakvi prijelomi u svrsi su naglašavanja pojedinih ideja, usporavanja čitanja, a ne u svrsi metrike. Sastoji se od 6 strofa različitog broja stihova koje su također podijeljene sadržajno. Odmah je uočljivo da je pjesma pisana samo malim slovima i, osim dvije dvotočke, bez interpunkcije. Ignoriranje pravopisa, poput srednjoškolaca na Internetu, kod Žagar je često i u duhu je njenog djetinjeg jezika.
a ribe su gle već tamo, scenografija je postavljena i sad samo treba pogledati. Riječ gle u prvom stihu privlači pažnju, kao da najavljuje sliku koju će idući stihovi razraditi, ali drugi i treći stih odlaze u apstrakciju, gdje je sama nježnost/ taj poetski prostor, novi vizualni detalji izostaju i očište se pomjera unutra. Kakav je taj poetski prostor koji je kao voda nastanjen ribama? Nježan navodno, mjesto kroz koje se kreće slobodnije nego na čvrstom tlu, vertikalno i horizontalno, bez trenja, dok su perspektive drugačije i lošije vidimo oko sebe. Poetski prostor koji je sama nježnost zvuči idealizirano, ne kao mjesto za poeziju koju volim i cijenim. Mogu ga jedino povezati s onim trenucima flowa, kad uspijemo izbjeći zamke tjeskobe i dosade i pišemo koncentrirano, a riječi teku u neprekinutoj struji i po nekoliko sati.
Druga strofa mi je vjerojatno najdraža u pjesmi. Žagar malim pomacima u sintaksi tekst očuđuje i pomjera. Pošto nema interpunkcije, teško je odrediti sastoji li se strofa od pitanja i odgovora ili jednog pitanja, ali sklonija sam misliti da je čitava strofa jedno retoričko pitanje. Prva neobičnost je u upitnoj riječi – a koje si ti ruže vezla – ne kakve, koliko, kako, već koje. Zar Žagar ovdje zanima vrsta ruža koje su vezene? Može li netko tako precizno vesti ruže da im se raspoznaje vrsta? Zašto bi ovakva informacija bila bitna? Ali pitanje je ionako retoričko, možda odgovor nije ni važan. Idući pomak je od muke, lako bi bilo površno pročitati sa mukom, ali bi bilo i suvišno, iz stiha poslije muka se vidi, a od muke daje nove informacije. Ruže su vezene iz neke potrebe, materijalne ili duhovne. I na kraju, u trećem stihu, sve prespore, neobično je jer su ruže te koje su prespore a ne način njihove izrade. Kada bi se pridjev odnosio na vezenje, ruže si vezla presporo, moglo bi značiti da postoji način da se iste izvezu brže, ali pošto su ruže prespore to je njihova priroda. Kad čitam, zamišljam ženu u snijegom zatrpanom Gorskom Kotaru kako pored svijeće veze između dva odlaska po drva. Slika je arhaična, a nisam ni ljubitelj ručnog rada, ali ideja da se vezenjem ruža može odagnati neka muka vrlo mi je privlačna. Za razliku od prve strofe koja je sama nježnost, bez truda, u drugoj imamo muku, sporost, zimu, ili, u kontekstu, naporan rad na pisanju sa malo rezultata.
Treća strofa je odjednom napisana u prvom licu, ja ću zapisati. Prije toga smo imali drugo lice a kasnije ćemo imati i treće. Osim što je metapoetička, poezija koja se bavi poezijom, pjesma se bavi i onom koja piše. Jedna od uobičajenih metoda revizije napisanog proznog ili poetskog teksta jeste promjena glasa pripovjedača u potrazi za optimalnim tonom i kontekstom, od intimne ja, preko oslovljavajuće ti, do objektivizirane ona. Žagar mijenja sva tri lica jednine, kao da se i njen subjekt mijenja u različitim fazama pisanja.
U trećoj i četvrtoj strofi se motiv muke koje se ne može osloboditi ponavlja dva puta (lanac koji se ne skida i teret koji se nigdje nikamo ne može odložiti). J. L. Borges kaže da je sreća čitatelja veća od sreće pisca jer čitatelj ne mora osjećati muku i nemir. Čitanje ove pjesme meni je bilo vrlo ugodno. Ipak, jedna kontradikcija me muči: u četvrtom stihu otisnuto je ono što je Žagar prije toga rekla jedino dahom zapisati.
kao riba živi u onoj vodi/koja joj šuti u ustima još je jedno divno žagarovsko poigravanje riječima. Ona živi u vodi koja joj šuti u ustima i to je neobična slika, ali i sasvim smislena, potentna, nije to topiva riba francuskog nadrealizma ili ribička hiperbola urbane proze. A u idućem stihu imamo zanimljiv i za Žagar, čini mi se, netipičan iskorak u političko: i to je mir u državi. Kroz povijest zapadne civilizacije, ženski govor u javnoj sferi je bio i još jeste obeshrabrivan, ili se kao ženski, mogao baviti samo ženskim pitanjima. Šutnja žene je mir u državi – ovakvo ironiziranje društvenog poretka klasični je primjer ženskog pisma. (I mjesto na kojem Žagar mogu opet povezati sa Dickinson i Stein koje su, kako Howe kaže, ironično propitivale patrijarhalni autoritet nad literarnom poviješću.)
Kad čitam posljednju strofu, mislim na božura, majsku ružu, cvijet koji je vrlo bitan simbol u tradicionalnoj kineskoj umjetnosti i koji je iz Kine prenesen u Japan. Mislim na erotičnost kože kao platna. Mislim na Erosa, uvijek tako učinkovitog u buđenju čula, očuđivanju svakodnevice i inspiriranju. Mislim na Kinu i Japan koji se tresu od ljepote cvijeta, ali i zbog žene koja je izašla i govori. Mislim na Anku Žagar koja je odbila izaći na pozornicu na jednom književnom dešavanju gdje je izdavač predstavljao njenu knjigu. Možda je odluka da se pjesma tiska dovoljno borbe za probijanje šutnje, borbe koju, bez obzira na okolnosti vlastitih života, moraju proći oni koji stupaju iz intimnog u javno vjerno sebi, nalazeći se spleteni uvijek iznova negdje između.
tuđa dvorišta 