Arhiva

Proza

Tamni oblaci se skupljaju nad nama, gusti, niski, osjetio sam prve kapi kiše, upozoravam, i onda ih odnosi neki visoki vjetar, vjerojatno, razvedrava se, sve to, a nismo prošli još ni trećinu od stuba, toliko sporo se uspinjemo. Krenem normalnom brzinom, napredujem nekoliko minuta i moram stati, okrenuti se, čekati Zlatka koji se uspinje polako. I stiže, zadihan, rumen u licu i sjajan od znoja, diže nogu pred nogu. Pa krenem uz njega polakše, ali ubrzo sam već ispred i opet ga čekam. Iznenađuje me što je u tako lošoj formi, pričao je o pješačenju na posao, planinarenju vikendom, a evo ga, kreće se uz toliku težinu. Starice koje žive u ulicama prepletenim sa stubama, grbave, naborane udovice sa štapom i tremorom u ruci nas sustižu i već su kući, kuhaju ručak, dok se mi borimo sa svakom pojedinom stubom. Toliko sam iznenađen da odustajem od zadirkivanja. „Postoji neka legenda o ovim stubama, ne mogu se točno sjetiti. Kao, vrag je u ljutnji prokleo stube tako da ih nitko ne može izbrojati.“ Zlatko diže pogled prema meni, ali ne odgovara, čak se ni ne pokušava kurtoazno nasmiješiti. Kad sad razmišljam, vidio sam broj na ploči u podnožju, broj stuba, samo ga se ne mogu sjetiti, pa to prešućujem. Razgovor ionako nema previše smisla s ovolikim raskorakom u tempu. Možda sam pretjerao, pokušavam ga impresionirati, prvi put je došao pa ga vučem od plaže do korza do vidikovca. Činilo se da mu se razgledavanje dopada, pokazivao je interes, ali sa stubama sam ipak pretjerao, zanesen valjda željom da mu pokažem kako je ovdje lijepo, ne samo lijepo, već ljepše nego u Zagrebu, potajno zahvalan vremenu što mu provinciju ne moram pokazivati po kiši. Potajno u strahu da će me, što god mu pokažem, manje poštivati jer sam otišao. Ma povratak, to je bila racionalna odluka, čemu plaćati zagrebačku stanarinu kad me ovdje čekao bakin prazan stan. Nije da sam tamo mogao naći posao, što se toga tiče, ovdje mi je bolje. I nisam nezadovoljan životom, sve dok nekome kao Zlatko ne moram ispričati čime se bavim. Onda me uhvati malodušje, vražji kompleks, uspoređujem se, čini mi se da samo gubim vrijeme, iako sigurno ne čitam manje stručne literature od svog zadihanog bivšeg kolege. Možda dangubi i više od mene, vrlo je aktivan na barem dvije društvene mreže, koliko ja pratim, a ima profile i na drugima. Ali je on asistent na ekonomiji, a ja sam konobar. Nije da bi htio biti asistent u toj samozadovoljnoj mašineriji za proizvodnju beskorisnih radnika, opterećen studentskim taktikama prepisivanja i količinom tinte u printeru. Sinoć mi je, razgovorljiv nakon druge pive, pričao kao mu je na konferenciji prošli tjedan pristupio Anić, prodekan, da se ispriča što nema sad vremena pričati sa njim i da ga pita može li to o čemu je htio razgovarati pričekati dok se ne vrati sa puta. Zlatko mu je, iako s Anićem nije uopće trebao razgovarati, rekao da može. Anić ga je još zamolio da ga podsjeti emailom, što je ovaj i napravio. Sad u srijedu treba otići u njegov ured i nema pojma što da mu kaže, o čemu bi htio pričati. Zlatko se, dok mi je ovo pričao, činio iskreno uzrujan oko čitave situacije, na onaj svoj namrgođeni način, ali mu je bilo i drago što me je njegova priča nasmijala. Razumijem to. Nije da bih odbio mjesto asistenta da mi ga ponude. Opet ga moram čekati, daleko je iza. Je li se uopće penjao, zar ga nisam zadnji put čekao tamo gdje je sada? Konačno stiže, glave uvučene u ramena, očiju uperenih u pod, kao da oko vrata nosi teret. Da sam u nekoj od kuća pored kojih prolazimo i gledam ga kroz prozor, pomislio bi da se bori s vjetrom, da ga bura ne pušta naprijed. „Negdje smo na pola, da se vratimo?“ Razmišlja. „Kako bi od gore nazad?“ „Možemo autobusom.“ Na spomen autobusa mi upućuje iznenađen, pomalo ljutit pogled, ali samo kaže: „Ajmo,“ ponovno spušta pogled pred sebe i otiskuje stopalo prema idućoj stubi. U mojim stopalima pojavljuje se blaga iritacija i počinje se penjati. Iznenada sam umoran od našeg druženja, ostaje još dva dana, još dva dana će me inkomodirati, gužvat ćemo se u mom jednoiposobnom stanu, trošit ću novce vodeći ga ovdje i ondje. Dobivam potrebu dati mu na znanje da smeta. Ubrzavam po stubama, ne okrećem se da vidim gdje je, jurim prema gore, bez daha dolazim do krivine, gdje ga skriven odlučujem pričekati. Kad konačno stiže, zlovolja je već pod kontrolom. Podsjećam se na svoju obavezu da budem dobar domaćin i da sam ga, na kraju, ja pozvao. Treba mu pauza pa zastajemo naslonjeni na zid. „Razmišljam o odlasku u Kanadu. Za stalno.“ Dok me ispituje detalje o mom napola smišljenom planu, shvaćam da mu Kanadu nisam trebao spominjati, ne u ovoj, ranoj fazi. Potičem na pokret da izbjegnem daljnju priču, ali gotovo je. Sad će misliti da je to jedan od mojih planova, posljednja u nizu ideja koje neću ostvariti. Trebao sam šutjeti i javiti mu se razglednicom. Nonšalantno mu poslati čestitku za rođendan iz, na primjer, Montreala. To bi bio potez. Istina je da plan logistički nisam razradio, ne znam ni gdje bi išao, ni što bi radio. Samo, čuo sam priču o poznaniku poznanice koji je odselio u Kanadu. Vratio se jednom da proda sve što posjeduje u Hrvatskoj. Više se ne planira vraćati, čak ni na godišnji. Još uvijek, kad o toj priči razmišljam, dođe mi da se smijem. Čovjek raste na određenom mjestu, okolina ga oblikuje, i onda ponekad, mora otići na drugi kraj svijeta da bi mogao početi živjeti. Otići bez osvrtanja – to je najbolji način za otići. Broditi po nekom velikom, multimilijunskom gradu; izbjegavati Hrvate; posluživati Kanađane u talijanskom restoranu; kupovati voće kod Kineza; zaljubiti se u Filipinku. Stopiti se. Mogao bi upisati fakultet, možda dobiti i plaćeno asistentsko mjesto. Možda bolje ne, čitao sam da su asistenti u Kanadi lošije plaćeni od konobara. Samo upisati postdiplomski. Za godišnji kupiti jednu od onih mobilnih nastambi kakve Kanađani rade po uzoru na mongolske jurte, gledao sam to na televiziji. Pravo drvo i prava vuna. Čvrstoća i izolacija za ekstremne uvjete, vruće i hladno. Čitavu konstrukciju možeš ukrcati na kamionet i složiti gdje god u divljini želiš. Prijateljima se u domovinu javljati rijetko. Idućih izbora objaviti status, da možda jesam na minus 30, zatrpan u snijegu, okovan ledom, ali sam sretan jer ne moram u Kroatistanu pratiti kvazi-prepucavanja sa ciljem što veće javne potpore za nečije privatne karijerne ili financijske sheme. Da, ja ću svoje pravo na izbor iskoristiti tako da emigriram. Već mi razmišljanje o tome popravlja raspoloženje. Gledam Zlatka kako se dovlači i pred oči mi se vraća fotografija nekog hodočasnika u Tibetu kako puže. Vuče se na rukama i koljenima zaštićenima kožnim rukavicama i našivcima do svetišta u Lhasi. Preko tisuću kilometara puzanja. Očiju suženih u tanke proreze, usta otvorenih da hvata dah, duge crne kose koja neuredno pada preko lica, poput trkača maratona, još daleko od cilja. Ignorira fotografa koji se također morao spustiti u prašinu da budu na istoj visini i čekati ga da dopuže, možda ga čak pratiti dio puta, hodati ispred njega i zastajati na odabranim mjestima, dok ne uhvati dobar kut, svjetlo, i dok se hodočasnik dovoljno ne zajapuri. A moj heroj apsurda gotovo je na vrhu. Prisjećam se iznenada legende o stubama. „Sjetio sam se, dakle, legenda kaže da je stube sagradio vrag pod uvjetom da vode u gostionicu. Fratri su ga prevarili i vode u crkvu. Međutim, kad su puno kasnije radili cestu za aute, na vrhu su otvorili nekoliko birtija i restoran. Ajmo sad tim putem, zaslužio si pivo.“

Sonji je već na početku Savske bilo hladno, a znala je da će kod mosta biti još hladnije i da ju vožnja biciklom neće ugrijati. Pokušala je uživati u osjećaju hladnoće na koži i na trenutak joj je uspjelo. Voljela je svoj crveni bicikl. Najviše je voljela voziti stojećki, rukama vraćati ravnotežu nagnutu okretanjem pedala. Na semaforima je zijevala ne prekrivajući usta, nestat će već iduće minute, baš ju briga. Sonji se navečer vrlo rano počinjalo spavati. Gubila bi se gotovo poput narkoleptičarke. Ali je zato uživala u jutrima. Posebno zadnjih nekoliko dana. Budi se sretna, ustaje uz olakšanje što je panel iza nje. Nedavno je s nekim pričala o tome, s nekim tko je imao isti problem. Večernju narkolepsiju. Nije se sad mogla sjetiti tko je to bio, ali kad su se počeli natjecati s bizarnim mjestima na kojima su spavali, Sonja mu je ispričala onu staru priču kako je jednom spavala hodajući. Stvarno je baš zaspala dok je hodala. Bilo je to u Parizu, kad su čitavu noć lutali kroz grad, više nije znala gdje su i hoće li ikad stati. Trgla se na vrijeme da ne udari o izlog nekog dućana i samo nastavila hodati. Po tišini nakon što ju je ispričala, znala je da je priča previše hvalisava, hodanje čitavu noć po Parizu, kao da je u najmanju ruku neki Ginsberg, ali znala je i da je to dobra priča. Pariz je bio davno. I sada je njen život bio stvaran, ali na drugi način. I ona je drugi čovjek. Panel, između svih postupnih promjena, je bio poput naglog triježnjenja. Znala je da će biti težak. Kada je ušla  pregovore ponudili su joj ga kao opciju, a ona je pristala jer nije željela da itko kaže kako je dobila promaknuće na lakši način. Za voditelja jednog internog odsjeka, nije ga zapravo morala prolaziti. Dobrovoljno se prijavila.  Osim nje, još je nekoliko ljudi trebalo proći panel isti dan, ali unaprijed nije znala tko. Što je očekivala? Znala je da će biti prisutni seniori, uključujući šefa korporativnog u Mađarskoj, kolegu iz Slovenije i sve tri člana uprave hrvatske podružnice. Za promaknuće je radila dvije godine. Deset dana ranije počela je izvlačiti statistike o svom učinku i pripremati odgovore na pitanja koja su uobičajena: zašto zaslužuje promaknuće, čime je unaprijedila poslovanje kompanije, što novo može donijeti ako dođe na veću poziciju, što  u njenom odsjeku može biti bolje i sl. Odgovori su morali biti jasni, odlučni i potkrijepljeni. Ono što je očekivala dakle je bila rasprava, s argumentima i prilikom da na njih odgovori. Nije očekivala vrijeđanje. Pitala se može li zaspati vozeći bicikl. Koliko daleko bi ju inercija mogla dovesti? Prije panela otišla je na frizuru, obukla se vrlo ozbiljno, tamno plava košulja, crna suknja i tamno zelene  štikle, oštro, ali moderno, našminkala se decentno, izgledala je odlično. Statistike je isprintala i uzela sa sobom, a pripremila je i malu, zgodnu prezentaciju uspjeha svog tima, sa vizualima i brojkama. U prostoriji za konferencije je sjedilo osam muškaraca, što je tek djelomično bila slučajnost. Kroz cijeli panel pričala bi sa jednim ili dvojicom, dok su ostali držali svoje smartphoneove i tablet računala u rukama, naizgled posve nezainteresirani za ono što se događa, skriveni iza digitalnog zida, dajući joj do znanja da je nedovoljno bitna za punu pažnju. Brzo nakon što su počela pitanja, njen šef, osoba koja joj je bila direktno nadređena i koja je znala najviše o njenom radu od prisutnih, je izašao i nije se vraćao gotovo do kraja. Znala je da je to još jedan psihološki trik, ali ju je razbjesnilo, jer on je morao biti tamo, slušati sve. Bila je sad zadovoljna što je, kad su ju pitali zašto radi ovaj posao, rekla da je tu zbog novca. Sigurno ne radi u banci iz ljubavi. Odlično se snašla i kada ju je Slovenac pitao zna li gdje stoje brošure u glavnom uredu u Ljubljani, odgovorila mu je da ne zna, jer oni u Ljubljani imaju novo sjedište u kojem nije bila. Otresao se – zašto nije bila, ima i novu kolegicu tamo, trebala ju je doći upoznati. To je bilo lako, on je sam ranije rekao da se mogu upoznati preko video konferencije, a preko video konferencije se ne vidi gdje stoje brošure. Nije se sa svim pitanjima snašla. Neka su bila jednostavno podmukla. U kretanju je nešto rasterećujuće. Jurnjava na biciklu kroz hladnu noć koja je štipala za obraze i prste i bar privremeno otpuštala stisak oko srca a vjetar u kosi je pročešljavao misli. Hladnoća bi odjednom postala analgetična. Kada ju je Miro, kolega kojeg je smatrala prijateljem, napao da je pod njenim vodstvom odsjek marketinga sve lošiji, izvadila je podatke da se prisutnost banke u medijima izravno zbog rada njenog tima povećala za 38%. Prvo je mirno odvratio da to nije istina, a Sonja je odgovorila da kako nije kad ima sve podatke. Tad je počeo vikati – podaci su joj polovični, namještena statistika, svim konkurentima ide puno bolje, nije napravila sve što je mogla, imaju najlošiji imidž na tržištu. Miro, ali – ušutjela je i gledala ga. Za to vrijeme, Mađar je jednom od članova uprave pokazivao neki video. Pitala se je li ovo nešto kao masonska inicijacija, koliko je znala, svi u prostoriji su prošli isto. Psihološko slamanje. Sadizam. Lekcija iz nemilosrdnosti. Prije diplomskog studija marketinga, studirala je povijest umjetnosti. Izgledalo je tako smiješno sada, Artaudov teatar okrutnosti, pomisliti da je nekadašnja avangardna filozofija postala osnova korporativnog poslovanja. Pitala se zašto joj ovo treba. Već nakon prvih 5 minuta ih je htjela poslati sve u kurac, dati otkaz, otići u Istru saditi lavandu, ima nešto zemlje tamo. Na tom rubu je bridjela čitavo vrijeme. Ali je znala i da se radi samo o tome hoće li se slomiti ili izdržati, o tome koliko joj je obraz debeo. Kad se pokvarilo dinamo na biciklu, lampicu na baterije je morala staviti na okvir bicikla, malo ispod sica, nigdje drugdje nije ju mogla učvrstiti. Dok je vozila, snažno svjetlo je obasjavalo volan i košaru ispred njega, raspršujući se o te prepreke. Zabavljalo ju je sad razmišljati, što bi bilo da ju zaustavi policajac, na primjer, zbog vožnje po trotoaru. Bi li se nasmijao pri pogledu na svjetlo između njenih nogu. Možda, ako bi bio mlad, neki plavokosi dečko, od oko 24 godine, poput tog klinca iz kvarta koji je postao prometnik. Bi li njegov smiješak bio nelagodan. To bi ju ohrabrilo, nasmijala bi se i rekla: „Svjetlo utrobe. Tračak majčinskog sunca. Božanski broj dva dvostruke prirode. Kraljica neba. Žena koja sjedi na skrletnoj zvijeri, Babilon. “ Policajac bi se sasvim zbunio pa bi ju pustio uz jedva promucanu opomenu oko vožnje po trotoaru. Sveobuhvatnim smiješkom žene odjezdila bi u noć. Na kraju panela su joj rekli da izađe i sačeka ispred. Za 15 minuta morala se vratiti unutra da joj objasne njene dobre i loše strane. Sjela je na taj stolac, položila šake prepletenih prstiju na stol i mirno ih gledala dok su joj govorili da joj je najveća vrlina, njen najveći plus, što je entuzijastična  i uvijek dobro raspoložena na poslu. Istina, zadnje dvije godine se samo smiješka i govori da je moguće sve što netko traži od nje. I moguće je, na kraju. Što se tiče njenih mana, problematično im je što stalno govori „mi“ kad priča o radu svog odsjeka. Objasnila je da su zasluge njenog odsjeka timski rad i da bez svog tima ne bi postigla ništa. Jedan od članova uprave pitao je zašto im onda treba ona. Rekla je da bez osobe koja će voditi tim, posao ne bi nikad bio završen. Ostali su pri tome da mora govoriti „ja“ kad priča o rezultatima, ali nek’ se jebu, neće to promijeniti. Ostatka dana se ne sjeća, sve je u magli. Misli da nije mogla jesti, iako je, izgleda, pojela sve orahe koje je držala u ladici stola. Jedva je čekala pet sati da završi, naruči taksi, ode kući, dugo se tušira, pokuša isprati okus iz usta. Zadnjih par dana budi se neizrecivo sretna znajući da je panel iza nje i da ga neće morat opet prolaziti barem tri godine.

Trećeg dana probudila sam se rano, zimsko sunce tek se probijalo kroz sivu zoru. Pored kreveta sam držala bilježnicu i olovku za zapisivanje snova kojih se trebalo sjetiti odmah, dok su još jasni. Udahnula sam hladan zrak, grijanje sam gasila po noći, i zavukla se sasvim pod poplun. Uz sve vrijedne snove koje sam sačuvala,  ljepota tog posla nekad se sastojala u puštanju da noćne slike procure kroz prste, da ih gledam kako se rasipaju i tamne, ne radim ništa da ih zadržim. Novinski naslov, tamna siva krupna slova na papiru koji je žutio ukazala su mi se pred očima. Pisanje na krevetu je trebalo izbjegavati kako bi krevet, mjesto snova, ostao čist od vanjskih utjecaja, ali se previše običnih i specifičnih dnevnih radnji ipak provodilo na njemu. Zapisala sam stih, dopisala ga unutar pjesme na kojoj sam radila. U trenutku mi se činilo da se dobro nadovezuje. Prepisan iz novina, četiri riječi koje su tvorile deveterac, ili deseterac ako biste riječ „žrtva“ brojali kao da ima dva sloga. Semantički jednoznačan a nabijen konotacijama. Formula jasna, široko upotrebljiva, samorazumljiva, privlačna. Uzvodni misaoni tok – od formirane rečenice kroz misli, mentalne slike, nazad u tamu gdje su rubovi ideja još mekani, a uvjerenja otvorena tumačenju. Mjesto mogućnosti. Vraćajući se prema mislima, pomislila sam kako je riječ uvijek djelomična reprezentacija, kako je minimaliziranje greške najviše čemu se mogu nadati. Nakon što sam riječi zapisala, vlastiti rukopis mi se učinio naročito pažljiv i lijep, sjetila sam se Kiša i njegove priče o muškarcu koji je crtao cvijet, ne znajući da crta tumor koji u njemu raste, dok je u samom Kišu rastao isti takav još nedijagnosticirani tumor. Učinilo mi se spominjanje smrti (jer novinski naslov je govorio o smrti jedne žene) kao opasno zazivanje vlastite smrti. Ako stihom reprezentiram jednu ideju, pogrešno, ali vjerno, ideja je materijalizirana. I što je obuzelo moj um, strah ili slutnja, nisam mogla razlučiti. Stih je stajao zapisan u bilježnici, dodan pored pjesme, suprotstavljen pjesmi sa desne strane lista, neupisan još neupitno, ali neporeciv. Mislila sam na smrt Piera Paola Pasolinija, smrt premlaćivanjem na plaži, smaknuće kao iz njegovog filma Salo, egzekucija priređena za voajerski užitak nekog moćnika. Određeno objašnjenje, teorija se formulirala. Ako je pjesma mehanizam načinjen od riječi, ovoj pjesmi, ručno rađenom satu, zupčanici su se pokrenuli.  Ako je pjesma poput magijske formule, vino od aligatora, ova pjesma zaziva i Erosa i Tanatosa. Ako je pjesma poput živog stvora, ova pjesma je zmija koja grize vlastiti rep. Ali, taj stih nije ni bio moj, našla sam ga! Nije bitno. Uzela sam ga. Prihvatila. Prepisala u svoju bilježnicu. Uključila u vlastitu pjesmu. Odjednom mi je stih izgledao banalno. Tašto. Kao promatranje sebe u ogledalu, pokušaj da shvatiš kako te drugi vidi, kako izgledaš dok gledaš, a kako dok žmiriš, objekt proučavanja, vanjskog i unutarnjeg. Prizor mi se vidio iskrivljen, maske skrivanja i otkrivanja preklopljene u lice bora, grimasi i tikova. Prevara ogledala sastoji se u tome da nikada ne možemo vidjeti kako doista izgledamo drugima jer sliku ne možemo razlučiti od odraza. Osjetila sam umor. Predavanje. Krivnju koju nisam mogla ni mislila da trebam prevladati. Možda sam i željela kaznu. Bizarno ubojstvo. Nisam navela starost. Ta žena bi mogla biti i starica. Da dopišem „stara“ ispred „žena?“ „Stara“ je kvarilo ritam, nije moglo ući u formulaciju. Da jednostavno prekrižim stih? Nisam pjesmu još u čisto prepisala sa stihom, možda ga mogu samo prešarati. Prepisati pjesmu bez njega. Prešutjeti. Nisam bila sigurna, mentalne slike su se izmjenjivale brzo, za ništa se nisam mogla uhvatiti. Uma pomućenog strahom, nisam mogla prepoznat način da poništim napisano. Možda ništa ne bi pomoglo. Isključiti ono što nas plaši i ostaviti samo ono što nam se sviđa je opasna vrsta laži koja može trajno oštetiti čovjekovu sposobnost da osjeća. Doduše, postojao je još jedan način za ublažavanje: pjesmu sam mogla razvodniti u prozi. Priča koju sam zatim napisala, „Zamka“, imala je strukturu fikcije stavljene u okvir pseudo-eseja. Stvorila sam lik, Dubravku Šeparović, spisateljicu stradalu tragičnom smrću, čije je rukopise obitelj posthumno poklonila Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU-a. Priča je počinjala uvodom o životu, radu i smrti autorice teksta objavljenog „kao dio kontinuiranog napora da se pregleda, valorizira i objelodani [njena] ostavština“  a bila je napisana u duhu J. L. Borgesa i njegove „dokumentarističke“ fikcije. Ali dok je Borges dokumente, svjedočenja i osvrte prilagao svojim fantastičnim pripovijestima kako bi podigao razinu vjerodostojnosti, svojim uvodnim osvrtom ja sam pokušala suprotno. Tu široko primjenjivanu i prepoznatljivu proznu tehniku upotrijebila sam kako bi maskirala dokumentarističnost centralnog dijela priče. Ovaj postupak mi je donio izvjesno olakšanje, ali to nije bilo dovoljno. Nakon centralnog dijela priče, dodala sam i zaključak koji je tvrdio da su i uvod i centralni dio, zapravo, priča Dubravke Šeparović koja se posthumno objavljuje, baš kako je najavljeno u uvodu. Ostavila sam dobiveni rezultat na miru neko vrijeme, a niti on mene nije dirao. Na samom kraju, evo, završavam esej koji je ugašenu žeravicu stiha u fini pepeo razmrvio.

Sjedim na balkonu pored krošnje jorgovana. Nije više u cvatu, ali stablo je i dalje prekrasno, razgranato, veliko. Kako se dogodilo da se nađem ovdje, i sama se pitam. Još prošli mjesec, kad je stablo cvalo, gledala sam ga svaki dan iz obližnjeg parka. To jest, svaki onaj dan kada bi vrijeme bilo povoljno za izlazak s ovako malom bebom, to jest, kada bi temperatura bila iznad petnaest stupnjeva, ali sunce ne prejako, vjetar slab, bez padalina. Park sad gledam preko jorgovana, osim majki sa djecom, pojedinačno i u skupinama, još dva smetlara sjede na jednoj klupi i nešto intimno diskutiraju dok su dva smetlarska bicikla parkirana pored. Povremeno prođe i neki prolaznik, ali u ovo doba dana demografski uzorak je jednoličan. Iz parka se balkon loše vidi, to znam, ali jorgovan se može namirisati kada je u cvatu. Opuštena sam. Malac spava u ležaljci pored mene, a i ako se uznemiri, Vladimir će mi pomoći da ga umirim. V. uživa kad smo tu a i meni je lakše prebroditi ostatak dana, otkad imam ovih sat-dva odmora. Danas je V. predložio da malca počnemo prematati u platnene pelene i kod njega. Platnene obično koristimo samo kod kuće, za izlaske stavljamo jednokratne. Čak je kupio nekoliko paketa pelena kakve inače koristimo, tako da nećemo morati nositi rezervne, već će ih on prati, na šezdeset stupnjeva i sa malo praška. Složila sam se, napokon, moram Vladimiru malo ugoditi. Upoznala sam ga slučajno. Jednom sam ga na cesti pitala koliko je sati, moj mobitel se bio isključio, baterija. Izvukao je svoj mobitel, smartphone u kožnoj futroli, iznenađujuće za čovjeka njegovih godina. Nije izgledao kao netko tko prati trendove, sa tim naočalama koje podsjećaju na njemačke penzionirane turiste, sa tim blijedo sivim ribičkim prslukom i plahim osmijehom.  Njegova ćela je bila savršeno glatka, tek sa ponekom pigmentnom mrljom na bijeloj koži, po toj ćeli sam ga i zapamtila, sjetila ga se kada mi se drugi put javio. Sreli smo se tu u parku, ispalo je da živi odmah pored. Malac je plakao toliko da sam ga morala izvaditi iz kolica i smirivati, već me hvatao strah hoću li ga uopće moći smiriti, kad je V. ponudio da kod njega presvučem i nahranim dijete. Zatim smo popili kavu, i tako sam nekako počela redovito dolaziti. U tom periodu mi je očajnički trebao prijatelj, netko s kim ne moram dogovarati kavu danima unaprijed, planirati i strepiti od otkazivanja u zadnji tren, dok je osjećaj napuštenosti nadolazio, zajedno sa nekim mračnijim mislima, trebao mi je netko kome uvijek mogu pozvoniti, skloniti se, predahnuti, pričati kao s odraslim. Morate shvatiti, ja volim provoditi vrijeme sa malečkim. Volim kako mi se smije, kako već zna moje lice, kako uživa dok ga ljubim i mazim kosom, nježno mekeće poluzatvorenih očiju i traži moje lice rukama i usnama, moje mladunče. Jednom mi je uhvatio obraz i sisao ga toliko strasno da mi je ostala šljiva posred lica. Samo što, treba mi više vremena za sebe. Možda je smiješno, ali kada je imao mjesec dana, počela sam čuvati kruh u zamrzivaču, stvarala sam si malu zalihu. Kruh u zamrzivaču, smiješno je, ali za mene je značio širenje područje slobode. Imati kruha i kad ne mogu do dućana a nema nikoga tko mi može obaviti kupovinu na početku me spašavalo. Sad me odlasci Vladimiru spašavaju, bitno je, preživljavam ove prve mjesece. Naš stan je minijaturan, nema balkon, pogled sa prozora je u drugu zgradu. Kad ne mogu izaći, osjećam se kao u zamci, bijeli zidovi me uznemiruju. Ranije sam uživala u samoći, mogla sam razmišljati, sad rijetko uspijevam pratiti ideje do njihovog kraja. U plaču malog djeteta nešto je uznemirujuće i hitno. U trudnoći sam počela čitati „Pijavice.“ Tri mjeseca poslije poroda, uz sve pokušaje da čitam bebi, dok je budan ili bar dok spava, prošla sam dvadesetak stranica. Toliko mene pripada meni. Držim zatvorene oči dok sad ležim na suncu, i kad ih otvorim da pogledam malca, iznenađuje me njegovo lice, to sitno zgužvano lice koje već tri mjeseca neprestano gledam, iznenađuje me što ga već desetak minuta nisam vidjela. Držati oči zatvorene na suncu nevjerojatan je luksuz. Nakon podneva sa V. žurimo kući, malo ću pospremiti i skuhati ručak. Robert se sa posla vraća oko pola sedam. Danas je obećao doći ranije, jutros je ranije i otišao. Možda sam pretjerano osjetljiva. Pomalo sam pobjesnila kad je u zadnji tren najavio da izlazi u pola devet. Tih sat vremena ujutro mi treba, on to zna. Moram vježbati, da uspijem fizički izdržati dan sa bebom, i nešto pojesti. Ako ostane vremena, možda i popričamo, eventualno se malo grlimo, za ljubljenje čisto sumnjam. Ona prijašnja, oko djece neodlučna osoba u mene kao da se razdvojila na dvije osobe – jednu koja se grozi poljubaca iz straha da ne povedu dalje, do seksa od kojeg bi opet mogla zatrudnjeti, i drugu koja razmišlja kako bi sad bilo divno imati još i djevojčicu. Ne, sada ipak moram prvo naći vrijeme za sebe. Znam da Robert puno radi, ali nije da radi čitavo vrijeme dok je na poslu, toliko ne radi. Dio vremena svaki dan provede po društvenim mrežama i novinskim portalima. Može se bolje organizirati, znam kako to ide, i ja sam još nedavno radila. Najveći dio prezaposlenih ljudi samo je loše organiziran. Možda mu radim i prevelik pritisak. Nekoliko sam ga puta uhvatila da laže o razlozima zbog kojih mora otići ranije ili ostati duže. Ranije bi se uzrujala zbog laži, sad mi je to čak simpatično. Otkako smo postali obitelj, svatko se mora za sebe pobrinuti. Ali danas mora požuriti, danas izlazim u pola osam. Jednom tjedno izađem sama na dva do tri sata. Treba mi taj odmak. Danas ću se naći sa Mariom, popit ćemo čašu vina u skupom hotelskom baru kakve on preferira. Maria zovem herr profesor, iako nikada nije predavao, ima taj profesorski gard. Doduše nikada u lice, tako ga zovem samo u sebi. Njega sam upoznala još u trudnoći. Hodali smo ulicom jedno prema drugome. Izgledao je kao da ga nešto izjeda iznutra, mršav, poguren i sa štapom. Ne znam koliko ima godina, ali puno je stariji od Vladimira. Unatoč tome, hodao je brzo. Iako je bila nedjelja, nešto iza podneva, bio je obučen u po mjeri skrojeno crno večernje odijelo, sa bijelom košuljom i crnom leptir mašnom. Kosa mu je bila pažljivo zalizana i nosio je naočale tamnih okvira koje mu dobro pristaju. Onda opet, na nogama je nosio papuče. Pokušala sam ocijeniti je li zaboravio obuti cipele ili živi u blizini pa je kratko izašao u papučama, na primjer, do auta. Promotrila sam mu lice a on je brzo uzvratio pogled, bistar i oštar. Ocjenjivački. Prešli smo vremenski granicu pristojnog pogleda između stranaca. Skrenula sam očima naprijed, pored njega i mimoišli smo se. Zainteresirao me je, obučen sa toliko stila, da je izgledao dekadentno, čak su mu i papuče bile vrlo elegantne. Kako sam saznala, kad se nakon nekoliko susreta civilizrano predstavio, dekadentan nije, niti je vampir, štoviše, pobožni je katolik. Ljepota je, osim duboke osobne sklonosti koju olako ne priznaje, i način da živi svoju teologiju, u njoj vidi dokaz emanacije, nadu spasenja.  Volim biti viđena u njegovom društvu, ponosna sam na naše prijateljstvo, Mario izgleda poput očaravajućeg filmskog zlikovca, iako malo treba da shvatite kako strogoća njegovog lica nije strogoća consiglierea Cosa Nostre, već promišljenog pravovjernika. Meni ravnodušnoj o duhovnim temama, stalno daje neku literaturu, ne odustaje. Za večeras sam trebala pročitati „Težinu i milost“ Simone Weil, ali naravno da nisam ni počela. Pa dobro. Pustit ću njega da priča o knjizi, sigurno će kvalitetno objasniti ključne pojmove. Dobro se osjećam sad, sama na ulici. Rano je, večer je još blijeda, a vrućina je popustila i zrak miriše na svježe opran veš. Prelazim raskrižje, prema meni ide žena sa djetetom u kolicima, ja ju mimoilazim kao da se to mene ne tiče, ne proučavam kako se žena nosi sa majčinstvom niti gledam marku kolica. Hodam opušteno. Kao kada šećem sa kolicima i guram ih ravnomjerno ispred sebe, pa ih snažnije odgurnem tako da se odvezu malo brže ispred mene, dok opet ne uspore da ih stignem. Iako je napor za takvo guranje kolica veći od onog koji je potreban da ih ravnomjerno vozim, ona sekunda slobode nekad mi je neophodna. Sad je bitno preživjeti.

Od kako sam iznenada ostala bez bicikla, redovito se vozim javnim prijevozom. Najčešće bez karte. Švercam se. Nadoplatim povremeno elektroničku karticu sa tri karte, ali ju čuvam za nuždu. Prepoznati kada karticu treba upotrijebiti, a kada ne, posebno je umijeće. Ako se vozim dugo, ili želim čitati, poništim kartu da bi bila mirna. Inače je potreban niz mjera opreza. Smjestim se u prvu polovicu tramvaja tako da imam dobar pregled stanice već dok stajemo. Pokušavam sjediti i blizu aparata za karte kako bi mogla karticu upotrijebiti na vrijeme, iako to rijetko naknadno radim jer mi je neugodnije u panici trčati do aparata nego elegantno izaći iz tramvaja.

Uočiti kontrolu najzanimljiviji je dio švercanja jer čovjeka tjera da pažljivo promatra druge putnike. Osobe u uniformi ZET-a mogu i ne moraju biti kontrolori. Ako su muškarci srednjih godina, najčešće su vozači. Dobar indikator su cipele, jesu li za dugo hodanje. Kontrolori obično nose samo jednu torbu sa sobom. Ako su u civilu, muškarci nose manju mušku torbicu ili ništa, a žene imaju neku svoju civilnu torbu. Ako osoba nosi i vrećice u rukama, sigurno ju je eliminirati. Na primjer, u tramvaj ulazi žena u uniformi ZET-a. Dobar dio putnika se nervozno okreće. Ima oko 45 godina, vitka je i dotjerana poput uredske radnice ili bar više, interne kontrole. Nosi ručnu torbu koja izgleda skuplje od torbe prosječne kontrolorke. Ostavlja dojam ležernog autoriteta, koji se ne mora svaki put iznova dokazivati. Pogled na cipele konačno umiruje. Lakirane su, neprikladne za kišu koja vani pada. Ako je danas izašla u takvim cipelama, vjerojatno je išla autom i planirala se tako vratiti kući. Možemo se vratiti gledanju kroz prozor. Kod uočavanja kontrole u civilu, godine su dobar trag. Penzioneri su skupina koja se odmah može isključiti, međutim, čini se da ZET dio svojih zaposlenih koji su pred penzijom prebacuje u kontrolore, jer je priličan broj takvih a neki od njih vas mogu zavarati jer izgledaju starije ili zapuštenije. Ipak, žene iznad 50 i muškarci grubog izgleda od oko 30 najčešći su i njih pažljivije promatram. Izraz lica je drugi odličan indikator. Kontrolor ne može biti zamišljen, sjetan ili preplašen. Traži se odlučnost i spremnost na prepiranje. Zatim, ljudi u skupinama od dvoje ili troje su automatski sumnjivi. Stojim na stanici i čekam tramvaj. Primjećujem tri žene u pedesetima, mogle bi biti radnice koje se vraćaju kući nakon posla, smiju se. Dolazi tramvaj i one se rastaju, svaka ulazi na svoja vrata. (Druga skupina koja se pri ulasku u tramvaj razdvaja su prosjak i njegova pratnja, također ljudi koji u tramvaje ulaze poslom.) Ulazim i ja i poništavam kartu. Zastajem pored simpatičnog muškarca u četrdesetima sa dredovima na glavi i planinarskim cipelama na nogama. On sjedi i čita knjigu većeg, nestandardnog formata sa sjajnim debelim listovima. Naslov poglavlja koje čita otisnut je velikim slovima u boji: O dobru i zlu. Kontrolorka za to vrijeme zaključava validatore i počinje pregledavati karte. Muškarac ustaje i kreće prema suprotnim vratima. Kontrolorka pregledava moju kartu i čini mi se, vrlo napadno zahvaljuje. Sjedam na muškarčevo mjesto.

Osloniti se samo na indikacije, ipak nije dovoljno. Bitno je slušati intuiciju, onaj čudesni, životni spoj znanog i naslućenog. Na primjer, Basil Grant, junak detektivskih priča G. K. Chestertona puno je uvjerljiviji od Sherlocka Holmesa jer se ne oslanja samo na činjenice, te čudnovate životinje. Basil će reći da činjenice pokazuju u svim smjerovima, poput tisuća grančica na drvetu, ali je život drveta taj koji je jedinstven i ukazuje prema gore – zelena krv koja šiklja kao fontana prema zvijezdama. Poput praiskonskog lovca koji prati niz jasnih tragova, ali i predosjećaja, znakova suviše suptilnih da ih svjesno identificira, naizgled beznačajnih, ali presudnih sitnica koje bi samo naivac pokušao objasniti kroz njihovu materijalnu manifestaciju, raspored lišća, instinktivno se krećem kroz gradski promet. Još od svakodnevnih putovanja u srednju školu znam odrediti gdje da stanem na stanici da među prvima dođem do vrata. Na stanicama bez displeja, omiljena mi je igra pogađanje koji će tramvaj prvi doći i tako dalje. Dogodi se i da jednostavno odlučim poništiti kartu po ulasku i da baš tada naiđe kontrola. Ova devolucija životno bitne intuicije u vještinu ograničene korisnosti žalosti čovjeka i tjera da misli o veličini života bez komfora, da sanja o izazovu ispunjenom neočekivanim spoznajama.

Kako bilo, sve mi je lakše švercati se. Hladnokrvnost raste, kao i broj izlika. Korist je već prevladala moguću kaznu a društvena klima je povoljna.