Arhiva

Poezija

Sanjala sam te opet noćas:
odvukla sam te u razgledavanje
Venecije i Verone,
i to iz Bologne
sa proslave tvoje diplome.
Odvukla sam te kao da nije dosta
što si morala doći u Peterburg
po mene; što sam te
o ljetno podne popela na Bjelašnicu,
tebe koja ne podnosiš sunce,
crvenog lica umirala si na vrhu,
al nisi rekla ništa;
što si se prehladila predugo vani
na beogradskoj zimi,
koja je gora od sjevernih zima,
jer je tako vlažna; kao da nije dosta.
Do kad ću te sanjati, niña?
Ja onako više nisam sigurna u ništa.

Kraj je listopada.

Biram plastično cvijeće

na parkirlištu supermarketa.

Između plavičastih ruža i

keramičkih anđela,

djevojčica se dosađuje,

stavlja pred lice letak

sa ženskim licem  –

ja se smijem, ali me ne vidi.

U tihoj magli nastavljamo

svaka svojim putem.

Odabirem božure

sa močvarnim lišćem,

ovi božuri imaju

sve latice.

Kakav pokušaj rasterećenja!

Karaoke u nekom baru

i očekivanja od večeri tonu,

iako se svih stotinu ljudi

uporno trudi zabavljati.

Djevojka izlazi na scenu,

već smo mislili da nitko neće,

crnokosa je, lijepa i krupna,

umireni smo dok bira pjesmu.

Lampa na ulici bijelo svijetlo lije,

a ona izvodi kabare točku,

sama na sceni,

möchte‘ ich etwas glücklich sein,

pleše, ona je najbolje što se

u gradu dešava večeras.

A kada završi i siđe

unezvijerena, nagnuće

ispisano na tamnom licu,

vrti se oko sebe i pomalo

prezirno gleda iznad naših glava.

Ne zna kud sa sobom

pa iziđe da puši, telefonira,

pobjegne, da se sabere,

oprosti nam, da se vrati

kao da ništa nije bilo.

Poljski mak –

iz crnog srca latice kriče

dok ih ne presječe zrak.

U ovoj travi lišće

koprive, maslačka,

pa i same lijeske:

sve vuče na crveno.

Možda je do sastava tla.

U poljima ispod mene

sada su ovce i lješnjaci,

a pod njima su ukopane kuće.

Mala J. –

do devedesetipete srpsko selo,

danas je sva okrupljena.

Iz zamišljenosti te trga

poznanik koji traži novac.

Taj plahi debeljko s umorom na licu

neće ga vratiti, osjećaš,

pa se prostireš pred njega

poput boga sa šest ruku

i dvije noge, plešeš svoj

intimni ples, nogama

čvrsto na zemlji, rukama

mašeš sa sva tri para

svim prstima ga zasipaš

opraštaš i ljut si

i nešto treće i bolesni stric

i kocka i ulica puna ljudi

njegovo uredno odjelo

i golema tuga.

U isto vrijeme pokušavam

razumjeti i graditi se

kao da nije ništa ozbiljno,

dok mi govori,

i on napola u šali,

„kad dođeš u moje godine,

više te nitko ne doživljava,

ne ostaje ti ništa,

nego otići na prugu

i baciti se pod vlak.“

Ne priča zapravo meni,

a njima je neugodno, jer se meni

obraća. Stalno mislim,

koliko nježnije i

življe izgleda otkako je

ostao bez posla, taj ostarjeli

muškarac, kao da će se rasplakati.

 

čvorak

jato čvoraka
na čempresu čvorak
pedeset čvoraka
na samo jednom
čempresu čvorci
toliko čvoraka na
tolikom čempresu
čvorak
tanke nožice
na svakoj grani
šta rade
ti vražji
čvorci?

Došla je ruku punih grmlja ubranog na nasipu.
Uz to grmlje vezana je priča jer je tako specifično,
žutih grana sa plavim bobicama.
Lišće je ogulila. Uvijek je bila iskrena.

Tko bi rekao da je to obično grmlje sa nasipa,
žena po putu ju je pitala otkud joj grmlje,
dječak ju je zamolio malo za mamu,
ona se smijala, ruku punih pobjede.

Sjele smo na pivo, grmlje je stavila na stolicu,
rekla je da je čitala moje nove pjesme,
da ja nisam bila tako agresivna –
do sad joj se sve sviđalo, ali ovo ne odobrava.

Ljudi se nađu pa se raziđu, nije to ništa novo,
podjeljene polovice iskonskog androgenog bića
ujedine se pa se rastanu, animus i anima,
svatko opet svojim putem, a kamoli mi,
da se ne raziđemo, nije to ništa novo.

Ja sam jednom nabrala čičak, čitav naramak,
sa njim sam ušla u tramvaj, ljudi su me gledali,
nikako nisam mogla pogoditi što misle.

More – blistava prerija –

oblaci su joj izbrisali konture.

Sa mog balkona,

preko vrhova česvine,

gola i neoprana

kao bradati traper

nakon mjeseci skitnje

prvi put u baru,

promatram more kao

zgodnu zauzetu ženu

 

kad bi zračila vidljivo, blistala bi

 

očima govorim –

vjetar u mojoj bradi –