Arhiva

Nađeno

Krećemo se po tom beskrajnom močvarnom području, on, ona i ja, u urednoj formaciji koja mijenja oblik i raspored, između nas je jedinstvo, poput malog jata smo, na čelu se izmjenjujemo, ali nitko ne vodi, naša formacija se ravna prema putu ispred nas. Dan je ljetni, i iako je kalendarska jesen već dva tjedna, rojevi mušica razliježu se kroz popodnevno svijetlo, a žabe krekeću, još se nisu ukopale za zimski san. Završili smo zapadni krug i spremamo se tražiti ušće, kad ona objavljuje da će ostati sjediti, nešto će pisati. Ali mi ćemo dalje ići autom i ona shvaća da mora poći s nama. Do kraja dana nema više prilike za pisanje.

Oglasi

Osa leti oko mog tanjura dok sjedim i jedem na terasi. Mašem zelenom salvetom da ju otjeram što tek malo proširuje njene krugove. Završila sam s jelom, a osi se pridružuje još jedna. Kruže sve bliže dok u istom trenutku, na znak ili po osjećaju, ne slete pored ostataka žutog curry umaka. Sad sjede na bijelom porculanu tanjura, žute poput umaka. Prednjim nožicama prelaze preko lica pokretima koji podsjećaju na mačkino umivanje. Ne mogu vidjeti uzimaju li od hrane, izgleda kao da se samo kupaju u mirisu. Kad se dotjeraju, švrljaju još kratko, pa odu. Mašem im zelenom salvetom.

Nakon dva braka i dvoje djece, maska bespomoćne, razigrane djevojčice s njenim se licem  više nije preklapala, ali ona to nije primjećivala, i dalje se hihotala i treptala kao da joj je dvadeset. Ta maska je bila ono što ju je pronijelo kroz jedan rat i jednu revoluciju, spustivši ju sigurnu u Srednju Europu, pa kako da ju sad ne pronese kroz jednu obiteljsku večeru?

Dok ju gura u kolicima stazom pored topličkog hotela, žena odsutno gleda pred sebe, a glava joj je nagnuta na stranu. Koža njenog lica izgleda kao da je premazana voskom. Stižu do klupe, a muškarac predlaže da odmore. Smješta ženu i sjeda na klupu. Otprilike su iste dobi, stari su.
– A znaš li ti koje je ono drvo? – Žena podiže pogled.
– Breskva. – točno odgovara, iako se sa strane čini da drvo nije dobro ni fokusirala.
– Da, mlada breskva. U ovo vrijeme bi već trebala imati male plodove, al ništa. – i nastavlja u istom, srdačnom tonu, o proljetnom mrazu i lošoj godini. Izaziva ju da pogodi vrstu i drugim stablima koja gledaju, ali ženi igra ubrzo dosađuje. Muškarac prepričava današnje telefonske razgovore sa djecom, spominje prijatelje i njihovu djecu, gdje su sada i što rade.
– Još nekoliko dana, pa ćemo mi svojoj kući, u naš vrt. Izvest ću ti stolicu van, i sebi ću donijeti jednu, i predveče ćemo sjediti i promatrati vrt i pričati sa susjedima.
– Ti ćeš skuhati kavu. – Muškarac se trzne jer žena prati, al odmah odgovara:
– Da, skuhat ću nam kavu i iznijeti u vrt. Nemoj spavati, ne možeš stalno spavati. – Već je bila odlutala.
– Šta fali spavanju?
– Spavat ćeš navečer, sad treba biti budan i malo pričati. Sad treba biti budan. Otići ćemo poslije na sladoled, pa ćemo onda ići u sobu spavati.
– Ajmo sad na sladoled.
– Rano je, prerano ćemo se vratiti u sobu. Kako je ugodan zrak ovdje. Diši duboko. Tako. Još jednom. Ajde.
– Ja bi sad sladoled.
– Ajde, ići ćemo u sedam. To je za pet minuta. Sad je pet do sedam.
– Ajmo na sladoled.
– Ajde idemo. Ajmo sad na sladoled.

U kakvom li odnosu moraju biti muškarac i žena u svojim četrdesetima da bi na ulici vodili ovakav razgovor:

– Našao sam novi stan. Tu u Bauerovoj. Od jednog frajera sam ga iznajmio. Samo sam ga ja prekrečio…

– Joj, daj Siniša! Zlo mi je od tebe! Ti si ga prekrečio!

– Da! Ima i jedan televizor, jedan kompjuter…

– Daj Siniša, sve ti imaš! Ne mogu te više slušati!

– Stvarno, hoćeš doći sad do mene da vidiš?

– Lažeš čim zineš!