Ljubavna priča

Dok ju gura u kolicima stazom pored topličkog hotela, žena odsutno gleda pred sebe, a glava joj je nagnuta na stranu. Koža njenog lica izgleda kao da je premazana voskom. Stižu do klupe, a muškarac predlaže da odmore. Smješta ženu i sjeda na klupu. Otprilike su iste dobi, stari su.
– A znaš li ti koje je ono drvo? – Žena podiže pogled.
– Breskva. – točno odgovara, iako se sa strane čini da drvo nije dobro ni fokusirala.
– Da, mlada breskva. U ovo vrijeme bi već trebala imati male plodove, al ništa. – i nastavlja u istom, srdačnom tonu, o proljetnom mrazu i lošoj godini. Izaziva ju da pogodi vrstu i drugim stablima koja gledaju, ali ženi igra ubrzo dosađuje. Muškarac prepričava današnje telefonske razgovore sa djecom, spominje prijatelje i njihovu djecu, gdje su sada i što rade.
– Još nekoliko dana, pa ćemo mi svojoj kući, u naš vrt. Izvest ću ti stolicu van, i sebi ću donijeti jednu, i predveče ćemo sjediti i promatrati vrt i pričati sa susjedima.
– Ti ćeš skuhati kavu. – Muškarac se trzne jer žena prati, al odmah odgovara:
– Da, skuhat ću nam kavu i iznijeti u vrt. Nemoj spavati, ne možeš stalno spavati. – Već je bila odlutala.
– Šta fali spavanju?
– Spavat ćeš navečer, sad treba biti budan i malo pričati. Sad treba biti budan. Otići ćemo poslije na sladoled, pa ćemo onda ići u sobu spavati.
– Ajmo sad na sladoled.
– Rano je, prerano ćemo se vratiti u sobu. Kako je ugodan zrak ovdje. Diši duboko. Tako. Još jednom. Ajde.
– Ja bi sad sladoled.
– Ajde, ići ćemo u sedam. To je za pet minuta. Sad je pet do sedam.
– Ajmo na sladoled.
– Ajde idemo. Ajmo sad na sladoled.