Vražje stube

Tamni oblaci se skupljaju nad nama, gusti, niski, osjetio sam prve kapi kiše, upozoravam, i onda ih odnosi neki visoki vjetar, vjerojatno, razvedrava se, sve to, a nismo prošli još ni trećinu od stuba, toliko sporo se uspinjemo. Krenem normalnom brzinom, napredujem nekoliko minuta i moram stati, okrenuti se, čekati Zlatka koji se uspinje polako. I stiže, zadihan, rumen u licu i sjajan od znoja, diže nogu pred nogu. Pa krenem uz njega polakše, ali ubrzo sam već ispred i opet ga čekam. Iznenađuje me što je u tako lošoj formi, pričao je o pješačenju na posao, planinarenju vikendom, a evo ga, kreće se uz toliku težinu. Starice koje žive u ulicama prepletenim sa stubama, grbave, naborane udovice sa štapom i tremorom u ruci nas sustižu i već su kući, kuhaju ručak, dok se mi borimo sa svakom pojedinom stubom. Toliko sam iznenađen da odustajem od zadirkivanja. „Postoji neka legenda o ovim stubama, ne mogu se točno sjetiti. Kao, vrag je u ljutnji prokleo stube tako da ih nitko ne može izbrojati.“ Zlatko diže pogled prema meni, ali ne odgovara, čak se ni ne pokušava kurtoazno nasmiješiti. Kad sad razmišljam, vidio sam broj na ploči u podnožju, broj stuba, samo ga se ne mogu sjetiti, pa to prešućujem. Razgovor ionako nema previše smisla s ovolikim raskorakom u tempu. Možda sam pretjerao, pokušavam ga impresionirati, prvi put je došao pa ga vučem od plaže do korza do vidikovca. Činilo se da mu se razgledavanje dopada, pokazivao je interes, ali sa stubama sam ipak pretjerao, zanesen valjda željom da mu pokažem kako je ovdje lijepo, ne samo lijepo, već ljepše nego u Zagrebu, potajno zahvalan vremenu što mu provinciju ne moram pokazivati po kiši. Potajno u strahu da će me, što god mu pokažem, manje poštivati jer sam otišao. Ma povratak, to je bila racionalna odluka, čemu plaćati zagrebačku stanarinu kad me ovdje čekao bakin prazan stan. Nije da sam tamo mogao naći posao, što se toga tiče, ovdje mi je bolje. I nisam nezadovoljan životom, sve dok nekome kao Zlatko ne moram ispričati čime se bavim. Onda me uhvati malodušje, vražji kompleks, uspoređujem se, čini mi se da samo gubim vrijeme, iako sigurno ne čitam manje stručne literature od svog zadihanog bivšeg kolege. Možda dangubi i više od mene, vrlo je aktivan na barem dvije društvene mreže, koliko ja pratim, a ima profile i na drugima. Ali je on asistent na ekonomiji, a ja sam konobar. Nije da bi htio biti asistent u toj samozadovoljnoj mašineriji za proizvodnju beskorisnih radnika, opterećen studentskim taktikama prepisivanja i količinom tinte u printeru. Sinoć mi je, razgovorljiv nakon druge pive, pričao kao mu je na konferenciji prošli tjedan pristupio Anić, prodekan, da se ispriča što nema sad vremena pričati sa njim i da ga pita može li to o čemu je htio razgovarati pričekati dok se ne vrati sa puta. Zlatko mu je, iako s Anićem nije uopće trebao razgovarati, rekao da može. Anić ga je još zamolio da ga podsjeti emailom, što je ovaj i napravio. Sad u srijedu treba otići u njegov ured i nema pojma što da mu kaže, o čemu bi htio pričati. Zlatko se, dok mi je ovo pričao, činio iskreno uzrujan oko čitave situacije, na onaj svoj namrgođeni način, ali mu je bilo i drago što me je njegova priča nasmijala. Razumijem to. Nije da bih odbio mjesto asistenta da mi ga ponude. Opet ga moram čekati, daleko je iza. Je li se uopće penjao, zar ga nisam zadnji put čekao tamo gdje je sada? Konačno stiže, glave uvučene u ramena, očiju uperenih u pod, kao da oko vrata nosi teret. Da sam u nekoj od kuća pored kojih prolazimo i gledam ga kroz prozor, pomislio bi da se bori s vjetrom, da ga bura ne pušta naprijed. „Negdje smo na pola, da se vratimo?“ Razmišlja. „Kako bi od gore nazad?“ „Možemo autobusom.“ Na spomen autobusa mi upućuje iznenađen, pomalo ljutit pogled, ali samo kaže: „Ajmo,“ ponovno spušta pogled pred sebe i otiskuje stopalo prema idućoj stubi. U mojim stopalima pojavljuje se blaga iritacija i počinje se penjati. Iznenada sam umoran od našeg druženja, ostaje još dva dana, još dva dana će me inkomodirati, gužvat ćemo se u mom jednoiposobnom stanu, trošit ću novce vodeći ga ovdje i ondje. Dobivam potrebu dati mu na znanje da smeta. Ubrzavam po stubama, ne okrećem se da vidim gdje je, jurim prema gore, bez daha dolazim do krivine, gdje ga skriven odlučujem pričekati. Kad konačno stiže, zlovolja je već pod kontrolom. Podsjećam se na svoju obavezu da budem dobar domaćin i da sam ga, na kraju, ja pozvao. Treba mu pauza pa zastajemo naslonjeni na zid. „Razmišljam o odlasku u Kanadu. Za stalno.“ Dok me ispituje detalje o mom napola smišljenom planu, shvaćam da mu Kanadu nisam trebao spominjati, ne u ovoj, ranoj fazi. Potičem na pokret da izbjegnem daljnju priču, ali gotovo je. Sad će misliti da je to jedan od mojih planova, posljednja u nizu ideja koje neću ostvariti. Trebao sam šutjeti i javiti mu se razglednicom. Nonšalantno mu poslati čestitku za rođendan iz, na primjer, Montreala. To bi bio potez. Istina je da plan logistički nisam razradio, ne znam ni gdje bi išao, ni što bi radio. Samo, čuo sam priču o poznaniku poznanice koji je odselio u Kanadu. Vratio se jednom da proda sve što posjeduje u Hrvatskoj. Više se ne planira vraćati, čak ni na godišnji. Još uvijek, kad o toj priči razmišljam, dođe mi da se smijem. Čovjek raste na određenom mjestu, okolina ga oblikuje, i onda ponekad, mora otići na drugi kraj svijeta da bi mogao početi živjeti. Otići bez osvrtanja – to je najbolji način za otići. Broditi po nekom velikom, multimilijunskom gradu; izbjegavati Hrvate; posluživati Kanađane u talijanskom restoranu; kupovati voće kod Kineza; zaljubiti se u Filipinku. Stopiti se. Mogao bi upisati fakultet, možda dobiti i plaćeno asistentsko mjesto. Možda bolje ne, čitao sam da su asistenti u Kanadi lošije plaćeni od konobara. Samo upisati postdiplomski. Za godišnji kupiti jednu od onih mobilnih nastambi kakve Kanađani rade po uzoru na mongolske jurte, gledao sam to na televiziji. Pravo drvo i prava vuna. Čvrstoća i izolacija za ekstremne uvjete, vruće i hladno. Čitavu konstrukciju možeš ukrcati na kamionet i složiti gdje god u divljini želiš. Prijateljima se u domovinu javljati rijetko. Idućih izbora objaviti status, da možda jesam na minus 30, zatrpan u snijegu, okovan ledom, ali sam sretan jer ne moram u Kroatistanu pratiti kvazi-prepucavanja sa ciljem što veće javne potpore za nečije privatne karijerne ili financijske sheme. Da, ja ću svoje pravo na izbor iskoristiti tako da emigriram. Već mi razmišljanje o tome popravlja raspoloženje. Gledam Zlatka kako se dovlači i pred oči mi se vraća fotografija nekog hodočasnika u Tibetu kako puže. Vuče se na rukama i koljenima zaštićenima kožnim rukavicama i našivcima do svetišta u Lhasi. Preko tisuću kilometara puzanja. Očiju suženih u tanke proreze, usta otvorenih da hvata dah, duge crne kose koja neuredno pada preko lica, poput trkača maratona, još daleko od cilja. Ignorira fotografa koji se također morao spustiti u prašinu da budu na istoj visini i čekati ga da dopuže, možda ga čak pratiti dio puta, hodati ispred njega i zastajati na odabranim mjestima, dok ne uhvati dobar kut, svjetlo, i dok se hodočasnik dovoljno ne zajapuri. A moj heroj apsurda gotovo je na vrhu. Prisjećam se iznenada legende o stubama. „Sjetio sam se, dakle, legenda kaže da je stube sagradio vrag pod uvjetom da vode u gostionicu. Fratri su ga prevarili i vode u crkvu. Međutim, kad su puno kasnije radili cestu za aute, na vrhu su otvorili nekoliko birtija i restoran. Ajmo sad tim putem, zaslužio si pivo.“