Sporo čitanje Danijela Dragojevića: Kiše

Danijel Dragojević je pjesnik idealan za čitanje susjedima. Ako ste ikad razmišljali što čitati na glas dok sjedite na balkonu, ili se naginjete kroz prozor stana, preporučujem Dragojevića. Uvjerenja sam da bi se njegove pjesme svidjele raznim susjedima, uz sve što te pjesme čini prikladnima za susjede, njihovu šašavu jednostavnost i tihu mudrost, njihovu neprovokativnost, najviše bi im se svidjele kada ne bi znali ništa o njima već bi im kao sitno čudo zalepršale pored uha, nošene jasnim, bestjelesnim glasom. A ako su dani naročito sunčani, tada se svakako sjetite Kiše.

KIŠE

Kamo god krenem jedna kiša.

I sa svih strana kiše, kiše.

Zapravo ne znam što da radim,

kako da ničem i ne ničem,

kako da svoju lulu grizem,

golemu lulu, stablo jedno

zeleno, ludo, kognitivno,

protivno nečemu, suglasno više.

Kamogod krenem jedna kiša.

A učili nas nisu ničem,

samo su bili mazni, dobri,

popločani na svim stranama,

po Stradunu i na Konalu,

i po lijevome i po pameti,

pa sklanjaj sada mnoštvo glagola,

na svakom prstu stotine nota.

Kamogod krenem sustignem nešto,

a drugo puštam da se hvali

oblikom, šalom, kriznim trenutkom,

kukurikanjem ispred kuća,

poznatom rutinom od pamtivijeka.

Malo previše nizbrdica

i zavojitih uzbrdica,

skalina rubnih zubima nalik.

S kula visokih i pozaspalih

topovi tuku na godine,

godine gutaju nemilice

bradate, prazne, čiste mete

sa srcem čednim od mramora,

sa žamorom kome pada lišće

u nebo, u ponor, u sunčevu kuću

za koju kiše traže ime,

na listu papira bijelu sjenu.

Pjesma je stroj načinjen od riječi, a machine. Ova metafora William Carlos Williamsa neobična je, usporediti liriku, zanos, nadahnuće poezije s nečim tako praktičnog i utilitarnoga karaktera, ali Williamsovoj modernističkoj poetici ona odgovara na više razina. Ideja pjesme kao skupa u kojem je svaka riječ na svom, jedino mogućem mjestu i u kojem taj i takav red postiže jedinstvo svrhe i značenja, bila je prisutna već u romantizmu, ali je u modernizmu istražena na novim razinama. Terry Eagleton nalazi u takvoj formi skrivenu presliku dobro uređenog društva. Svakako, nije teško složiti se, da, ako svaki detalj u pjesmi nosi značenje, i sama njena apsolutna uređenost prenosi određenu poruku. Čitajući vrludave pjesme Danijela Dragojevića rijetko imam dojam uređenosti ili svrhovitosti, više se čine kao trenutačni prolomi inspiracije. Koliko je inženjeringa prisutno u pjesmi Kiše pitanje je koje ću pokušati istražiti. Služi li se Dragojević raznovrsnim arsenalom pjesničkih sredstava, a ako ne, kako postiže izrazitu liričnost  ove pjesme?

Kamo god krenem jedna kiša. Birati smjer hodanja da se izbjegne kiša, možda je nekad i moguće, hodaš zapadno, a kiše okrenu prema istoku, pet minuta tako i već ih nema, nekad je moguće, ali ti, za početak, izbjegavanje kiše mora biti jedini uvjet za biranje puta. Govorniku u pjesmi izmaći kiši ne polazi za rukom, jedna kiša je kamo da krene, i sa svih strana su druge kiše. Nakon naslova, riječ kiša se ponavlja tri puta u prva dva stiha. Čeka nas na krajevima redaka, kao prepreka na putu, mjestom u pjesmi nadopunjuje tekst stihova. Svojim glasovnim oblikom daje suptilnu zvučnu podlogu. Ova pjesnička sredstva su jedva primjetna, možda i slučajna, daleko od tipografske topografije jednog modernističkog pjesnika poput Guillaume Apollinairea koji pjesmu Il Pleut vizualno oblikuje poput padaline. Daleko od sipeće rominjajuće kišne onomatopeje jednog Matoša ili Ujevića. Motiv kiše je zahvalan za ovakve igre, ali Dragojević potencijal forme i zvuka ne razvija.

Što on razvija je osjećaj izgubljenosti, u trećem stihu ne samo da ne zna gdje da krene, on više ne zna što sa sobom dok hoda. Dok postaje jasno da njegov put nema cilja, sigurnost se topi i iz njegovog držanja. Vrti se lijevo, desno, zastajkuje, kreće, zbog neusmjerenosti njegovog hoda, mora da čitava njegova pojava izgleda neozbiljno. Ovaj kolebljivi šetač odmah osvaja moje simpatije. Njegova neodlučnost nije a priori pozitivna ni negativna, unaprijed ne očajava zbog kiše niti u njoj posebno uživa, dosljedno je to neznanje, on ne zna kako da niče ni ne niče. I kao što se šetnja odražava na šetača, tako se šetač odražava na svoju lulu, zelenu zbog neznanja, ludu zbog šetnje po kiši na kojoj ne može gorjeti, kognitivnu zbog refleksije. Ovo je ambivalentan trenutak.

Ali kiša je i dalje tu, kamo god da krene, šetaču je dosta kiše i izražava to kroz niz divnih, duhovitih igara riječima. Prvo se riječ ničem ponavlja, ali u drugom značenju. Onda dubrovačke puteve opisuje kao mazne i dobre, popločane, u šali koja je smješnija kad ju sami otkrijemo, namigujući nam dok varira sintagmu s početka: sa svih strana kiše u popločani na svim stranama. Tu je još i sklanjanje mnoštva glagola, poput sklanjanja od mnoštva kapi. Pa onda stotine nota, asocijacija na zvučnu kulisu, rominjajuću kišu od koje je mogao glazbu skladati, da je samo učio kad je trebao. U drugoj strofi uočavam još jednu igru. Građena je na našem očekivanju – od jednog pjesnika koji skiće po kiši očekujemo da nas uvjerava kako je najbitnije, životno znanje stekao lutajući, a ovaj ovdje tvrdi da mu nedostaje baš ono osnovnoškolsko – gramatika, zapisivanje nota. Nisam sasvim sigurna da je ironičan; iako je razigran u gradnji ovog stiha, njime izražava sumnju u sebe.

Kamogod krenem se ponavlja i na početku treće strofe. Strofe kažem, jer iako je pjesma pisana bez razmaka između redaka, upravo tri ponavljanja istog stiha ocrtavaju strukturu: tri strofe od osam i jedna od devet stihova. Čini mi se da je treća strofa najmanje misaona, pjesnik je ovdje prvo promatrač motiva ovlaš skiciranih, a onda fizičko tijelo umorno od kretanja. Ako razmišljam o kutu njegovog pogleda, mogu uočiti kako gleda ravno – prema ljudima, životinjama, kućama – zatim spušta pogled prema skalinama rubnim – da bi ga na početku četvrte strofe podigao sasvim do visokih kula. Mijenjanje perspektive filmska je metoda, ali vrtoglavost ove izmjene motiva ima gotovo glazbenu logiku, poput kadence koja se kratko spušta do basa da bi završila s najvišim glasom. The fourth, the fifth, the minor fall, the major lift, rekao bi Leonard Cohen. Osim kroz motive, Dragojević dramatiku postiže i ukidanjem ponavljanja. Tri puta do sad je strofu otvarao istim riječima čime je uspostavio ritam i naše očekivanje. Kada “kamogod krenem” u četvrtoj strofi izostane, znamo da se dogodilo nešto bitno. Način na koji čitam četvrtu strofu je posve drugačiji od ostatka pjesme. Njeni motivi su uzvišeniji, njene preokupacije apstraktnije, čitava stremi u vis, čak i lišće sad pada u nebo. Osim toga, stihovi prethodnih strofa pažljivo su odijeljeni zarezima, točkama, idejama. Kad ih čitam na glas, pauzu uvodim na kraju svakog stiha, nekad i češće. Međutim, na početku četvrte strofe, pauzu uvodim nakon drugog stiha, da bi se idući stihovi opet smirili u ritam pjesme. Ovaj niz promjena organiziran oko početka četvrte strofe daje snažan osjećaj otkrivenja. Kakvog otkrivenja? Sadržaj ove strofe ne mogu si do kraja objasniti. Dok ju čitam sporo, sve je nejasnija. Protumačiti ju kao smislenu cjelinu mogu samo ako zanemarim detalje i odaberem ključne pojmove koje ću pratiti, tada ju čitam kao podizanje pogleda u vis unatoč kiši, potragu za onim van čovjeka, njegovih sumnji i strahova, potragu za onim što ga tjera da ide dalje, više od kula, mimo topova, kroz godine, pored vlastitog nečednog srca, u krošnje drveća i samo nebo, i dalje, dok pokušava imenovati ono što traži, ono suprotno od sumnje, pa se vraća, na kraju, pisanju.

Vraćajući se, na kraju, Wiliamsovoj metafori o pjesmi stroju, Dragojevićeva pjesma ne bi bila precizni švicarski sat, već prije mehanička igračka s puno zupčanika dodanih samo zato što zgodno kloparaju kad se pokrenu. Njezina misao vrluda, nadovezuje se, teče i razdvaja se, i iako ima svrhu i značenje, ima i još poneki hiroviti višak. A ima i strukturu, dizajn, sredstva, onoliko koliko joj treba, suptilno, u pozadini, uvedena iskusnom rukom majstora. Kad razmišljam što takva forma govori o samoj pjesmi, čini mi se da temi sumnje vrlo dobro odgovara. Ovo je poezija koja je već vidjela negativne strane usmjerenosti modernizma, mehanizacije, racionalizacije, apsolutne uređenosti. Ovo je poezija koja ostavlja mjesta trenutku, promjeni, izgubljenosti, igri, inspiraciji.