Sporo čitanje Danijela Dragojevića: Kiše

Danijel Dragojević je pjesnik idealan za čitanje susjedima. Ako ste ikad razmišljali što čitati na glas dok sjedite na balkonu, ili se naginjete kroz prozor stana, preporučujem Dragojevića. Uvjerenja sam da bi se njegove pjesme svidjele raznim susjedima, uz sve što te pjesme čini prikladnima za susjede, njihovu šašavu jednostavnost i tihu mudrost, njihovu neprovokativnost, najviše bi im se svidjele kada ne bi znali ništa o njima već bi im kao sitno čudo zalepršale pored uha, nošene jasnim, bestjelesnim glasom. A ako su dani naročito sunčani, tada se svakako sjetite Kiše.

KIŠE

Kamo god krenem jedna kiša.

I sa svih strana kiše, kiše.

Zapravo ne znam što da radim,

kako da ničem i ne ničem,

kako da svoju lulu grizem,

golemu lulu, stablo jedno

zeleno, ludo, kognitivno,

protivno nečemu, suglasno više.

Kamogod krenem jedna kiša.

A učili nas nisu ničem,

samo su bili mazni, dobri,

popločani na svim stranama,

po Stradunu i na Konalu,

i po lijevome i po pameti,

pa sklanjaj sada mnoštvo glagola,

na svakom prstu stotine nota.

Kamogod krenem sustignem nešto,

a drugo puštam da se hvali

oblikom, šalom, kriznim trenutkom,

kukurikanjem ispred kuća,

poznatom rutinom od pamtivijeka.

Malo previše nizbrdica

i zavojitih uzbrdica,

skalina rubnih zubima nalik.

S kula visokih i pozaspalih

topovi tuku na godine,

godine gutaju nemilice

bradate, prazne, čiste mete

sa srcem čednim od mramora,

sa žamorom kome pada lišće

u nebo, u ponor, u sunčevu kuću

za koju kiše traže ime,

na listu papira bijelu sjenu.

Pjesma je stroj načinjen od riječi, a machine. Ova metafora William Carlos Williamsa neobična je, usporediti liriku, zanos, nadahnuće poezije s nečim tako praktičnog i utilitarnoga karaktera, ali Williamsovoj modernističkoj poetici ona odgovara na više razina. Ideja pjesme kao skupa u kojem je svaka riječ na svom, jedino mogućem mjestu i u kojem taj i takav red postiže jedinstvo svrhe i značenja, bila je prisutna već u romantizmu, ali je u modernizmu istražena na novim razinama. Terry Eagleton nalazi u takvoj formi skrivenu presliku dobro uređenog društva. Svakako, nije teško složiti se, da, ako svaki detalj u pjesmi nosi značenje, i sama njena apsolutna uređenost prenosi određenu poruku. Čitajući vrludave pjesme Danijela Dragojevića rijetko imam dojam uređenosti ili svrhovitosti, više se čine kao trenutačni prolomi inspiracije. Koliko je inženjeringa prisutno u pjesmi Kiše pitanje je koje ću pokušati istražiti. Služi li se Dragojević raznovrsnim arsenalom pjesničkih sredstava, a ako ne, kako postiže izrazitu liričnost  ove pjesme?

Kamo god krenem jedna kiša. Birati smjer hodanja da se izbjegne kiša, možda je nekad i moguće, hodaš zapadno, a kiše okrenu prema istoku, pet minuta tako i već ih nema, nekad je moguće, ali ti, za početak, izbjegavanje kiše mora biti jedini uvjet za biranje puta. Govorniku u pjesmi izmaći kiši ne polazi za rukom, jedna kiša je kamo da krene, i sa svih strana su druge kiše. Nakon naslova, riječ kiša se ponavlja tri puta u prva dva stiha. Čeka nas na krajevima redaka, kao prepreka na putu, mjestom u pjesmi nadopunjuje tekst stihova. Svojim glasovnim oblikom daje suptilnu zvučnu podlogu. Ova pjesnička sredstva su jedva primjetna, možda i slučajna, daleko od tipografske topografije jednog modernističkog pjesnika poput Guillaume Apollinairea koji pjesmu Il Pleut vizualno oblikuje poput padaline. Daleko od sipeće rominjajuće kišne onomatopeje jednog Matoša ili Ujevića. Motiv kiše je zahvalan za ovakve igre, ali Dragojević potencijal forme i zvuka ne razvija.

Što on razvija je osjećaj izgubljenosti, u trećem stihu ne samo da ne zna gdje da krene, on više ne zna što sa sobom dok hoda. Dok postaje jasno da njegov put nema cilja, sigurnost se topi i iz njegovog držanja. Vrti se lijevo, desno, zastajkuje, kreće, zbog neusmjerenosti njegovog hoda, mora da čitava njegova pojava izgleda neozbiljno. Ovaj kolebljivi šetač odmah osvaja moje simpatije. Njegova neodlučnost nije a priori pozitivna ni negativna, unaprijed ne očajava zbog kiše niti u njoj posebno uživa, dosljedno je to neznanje, on ne zna kako da niče ni ne niče. I kao što se šetnja odražava na šetača, tako se šetač odražava na svoju lulu, zelenu zbog neznanja, ludu zbog šetnje po kiši na kojoj ne može gorjeti, kognitivnu zbog refleksije. Ovo je ambivalentan trenutak.

Ali kiša je i dalje tu, kamo god da krene, šetaču je dosta kiše i izražava to kroz niz divnih, duhovitih igara riječima. Prvo se riječ ničem ponavlja, ali u drugom značenju. Onda dubrovačke puteve opisuje kao mazne i dobre, popločane, u šali koja je smješnija kad ju sami otkrijemo, namigujući nam dok varira sintagmu s početka: sa svih strana kišepopločani na svim stranama. Tu je još i sklanjanje mnoštva glagola, poput sklanjanja od mnoštva kapi. Pa onda stotine nota, asocijacija na zvučnu kulisu, rominjajuću kišu od koje je mogao glazbu skladati, da je samo učio kad je trebao. U drugoj strofi uočavam još jednu igru. Građena je na našem očekivanju – od jednog pjesnika koji skiće po kiši očekujemo da nas uvjerava kako je najbitnije, životno znanje stekao lutajući, a ovaj ovdje tvrdi da mu nedostaje baš ono osnovnoškolsko – gramatika, zapisivanje nota. Nisam sasvim sigurna da je ironičan; iako je razigran u gradnji ovog stiha, njime izražava sumnju u sebe.

Kamogod krenem se ponavlja i na početku treće strofe. Strofe kažem, jer iako je pjesma pisana bez razmaka između redaka, upravo tri ponavljanja istog stiha ocrtavaju strukturu: tri strofe od osam i jedna od devet stihova. Čini mi se da je treća strofa najmanje misaona, pjesnik je ovdje prvo promatrač motiva ovlaš skiciranih, a onda fizičko tijelo umorno od kretanja. Ako razmišljam o kutu njegovog pogleda, mogu uočiti kako gleda ravno – prema ljudima, životinjama, kućama – zatim spušta pogled prema skalinama rubnim – da bi ga na početku četvrte strofe podigao sasvim do visokih kula. Mijenjanje perspektive filmska je metoda, ali vrtoglavost ove izmjene motiva ima gotovo glazbenu logiku, poput kadence koja se kratko spušta do basa da bi završila s najvišim glasom. The fourth, the fifth, the minor fall, the major lift, rekao bi Leonard Cohen. Osim kroz motive, Dragojević dramatiku postiže i ukidanjem ponavljanja. Tri puta do sad je strofu otvarao istim riječima čime je uspostavio ritam i naše očekivanje. Kada “kamogod krenem” u četvrtoj strofi izostane, znamo da se dogodilo nešto bitno. Način na koji čitam četvrtu strofu je posve drugačiji od ostatka pjesme. Njeni motivi su uzvišeniji, njene preokupacije apstraktnije, čitava stremi u vis, čak i lišće sad pada u nebo. Osim toga, stihovi prethodnih strofa pažljivo su odijeljeni zarezima, točkama, idejama. Kad ih čitam na glas, pauzu uvodim na kraju svakog stiha, nekad i češće. Međutim, na početku četvrte strofe, pauzu uvodim nakon drugog stiha, da bi se idući stihovi opet smirili u ritam pjesme. Ovaj niz promjena organiziran oko početka četvrte strofe daje snažan osjećaj otkrivenja. Kakvog otkrivenja? Sadržaj ove strofe ne mogu si do kraja objasniti. Dok ju čitam sporo, sve je nejasnija. Protumačiti ju kao smislenu cjelinu mogu samo ako zanemarim detalje i odaberem ključne pojmove koje ću pratiti, tada ju čitam kao podizanje pogleda u vis unatoč kiši, potragu za onim van čovjeka, njegovih sumnji i strahova, potragu za onim što ga tjera da ide dalje, više od kula, mimo topova, kroz godine, pored vlastitog nečednog srca, u krošnje drveća i samo nebo, i dalje, dok pokušava imenovati ono što traži, ono suprotno od sumnje, pa se vraća, na kraju, pisanju.

Vraćajući se, na kraju, Wiliamsovoj metafori o pjesmi stroju, Dragojevićeva pjesma ne bi bila precizni švicarski sat, već prije mehanička igračka s puno zupčanika dodanih samo zato što zgodno kloparaju kad se pokrenu. Njezina misao vrluda, nadovezuje se, teče i razdvaja se, i iako ima svrhu i značenje, ima i još poneki hiroviti višak. A ima i strukturu, dizajn, sredstva, onoliko koliko joj treba, suptilno, u pozadini, uvedena iskusnom rukom majstora. Kad razmišljam što takva forma govori o samoj pjesmi, čini mi se da temi sumnje vrlo dobro odgovara. Ovo je poezija koja je već vidjela negativne strane usmjerenosti modernizma, mehanizacije, racionalizacije, apsolutne uređenosti. Ovo je poezija koja ostavlja mjesta trenutku, promjeni, izgubljenosti, igri, inspiraciji.

Oglasi
6 comments
  1. aeroarkadije said:

    Izvrstan tekst. Bravo Mare Zemljana! Anatomski atlas za vivisekciju tradicionalno nepronične Dragojevićeve poetike.
    Posljednja me strofa asocira na suočavanje s neumitnom starošću, bez uspjeha da vlastitim trubljama otvori dveri Jerihonske.

    …na listu papira bijelu sjenu – izgleda da je naš Danijel gotivio Procol Harum(Whiter Shade of Pale)

    P.S. Mora biti da te susjedi obožavaju 🙂

    • Ovo su više bilješke osobnog čitanja, daleko su od preciznog atlasa. Čini mi se da je Dragojević neproničniji što ga više čitam. Zadnju strofu sam ja na primjer čitala kao uspjeh, zbog tog snažnog osjećaja inspiracije koji završava na papiru, ali ima u njoj i žaljenja zbog protoka vremena i neuspjelih pokušaja, pa tvoje tumačenje sasvim stoji.

      • aeroarkadije said:

        Uspjeh za pjesnika je nadići nivo partikularnosti, odnosno inklinirati univerzalnosti. Dragojević je tu svakako uspješan i njegovo će ga djelo nadživjeti. Pokušavajući apstrahirati vlastite projekcije, nametnuo mi se zaključak da stihovima četvrte strofe dijagnosticira i žali za nestajanjem stare mediteranske kulture, kakvoj i sam pripada.

        godine gutaju nemilice
        bradate, prazne, čiste mete
        sa srcem čednim od mramora,
        sa žamorom kome pada lišće

        Ovo je prikaz mediteranskog čovjeka starog kova i entropije “šušura” svakodnevnog života minulih stoljeća. Unutar dubrovačkih zidina, kao što i sama znaš, više i nema stalnih žitelja. Otvoreni to je muzej koji poput oklopa neke davno izumrle goleme kornjače ispunjavaju znatiželjni furešti, zgusnuto desantirani iz gigantskih “nosača penzionera”.
        Spomenula si i nečisto srce. Jedino što u ovom kontekstu mogu zamisliti je pjesnikov svojevrstan stid što je i on napustio rodnu grudu i dao svoj obol njenom izumiranju.

        Zastajkivanje nakon drugog stiha objasnio bih refleksom Gričkog topa, trenutka kad mnogi Zagrepčani barem u mislima zastanu i razmisle što još danas valja obaviti. Iako se dubrovački topovi poodavno ne koriste (zadržala se tradicija trombunjera koji obilježavaju sve važnije događaje), efekt je postignut. Živjela!

      • Vidiš, ja sam te dubrovačke motive u četvrtoj strofi doživjela kao “višak” – scenografiju koja nije značenjski bitna za glavnu temu pjesme. Kao i npr. lulu – stablo iz prve strofe, igru asocijacija koja je metaforički potentna, ali u Williamovskom smislu nije kotačić nužan da bi pjesma funkcionirala. Ovi dubrovački motivi se nižu jedan za drugim, nabrojani su na način koji me podsjeća na lutanje pogleda. Pjesnika doživljavam suprostavljenom njima, kipovima na primjer, mramornim skulpturama važnih bradatih muškaraca koje jedan šetač na kiši promatra. Zato sam spomenula nečedno srce – kao suprotnost tom čednom mramornom srcu, koje čedno može biti samo jer je od mramora – ironično dakle.

  2. aeroarkadije said:

    Iako mi za isčitavanje ovog sloja Dragojevićeve poetike nedostaje pokoja 🙂 informacija iz dubrovačke povijesti i gradskih veduta, kao i teorije versifikacije, u analizi “Kiša” orijentirao sam se poznavanjem mediteranskog mentaliteta (dalmatinska provenijencija po očevoj liniji), pa sam i simboliku doživio pomalo drugačije.

    Ipak, ako se prisilim razmišljati o četvrtoj strofi kao ironiziranju službene verzije povijesti i njene materijalne ostavštine u obliku kipova romantiziranih (najčešće posve krivotvorenih) biografija, facijalnih ekspresija i postura, onda dolazim do novih nelogičnosti. Gutaju li godine patvorine života i „karijera“ poznatih velmoža baš tako nemilice? Mramor je ipak ponešto trajniji pokušaj šverca vlastitog života u vječnost. Kako doživljavaš motiv „sunčeve kuće“?

  3. Ako su kiše sumnja, sunčeva kuća je ono suprotno od sumnje. Što to, to tek treba imenovati.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: