Biciklom u noć

Sonji je već na početku Savske bilo hladno, a znala je da će kod mosta biti još hladnije i da ju vožnja biciklom neće ugrijati. Pokušala je uživati u osjećaju hladnoće na koži i na trenutak joj je uspjelo. Voljela je svoj crveni bicikl. Najviše je voljela voziti stojećki, rukama vraćati ravnotežu nagnutu okretanjem pedala. Na semaforima je zijevala ne prekrivajući usta, nestat će već iduće minute, baš ju briga. Sonji se navečer vrlo rano počinjalo spavati. Gubila bi se gotovo poput narkoleptičarke. Ali je zato uživala u jutrima. Posebno zadnjih nekoliko dana. Budi se sretna, ustaje uz olakšanje što je panel iza nje. Nedavno je s nekim pričala o tome, s nekim tko je imao isti problem. Večernju narkolepsiju. Nije se sad mogla sjetiti tko je to bio, ali kad su se počeli natjecati s bizarnim mjestima na kojima su spavali, Sonja mu je ispričala onu staru priču kako je jednom spavala hodajući. Stvarno je baš zaspala dok je hodala. Bilo je to u Parizu, kad su čitavu noć lutali kroz grad, više nije znala gdje su i hoće li ikad stati. Trgla se na vrijeme da ne udari o izlog nekog dućana i samo nastavila hodati. Po tišini nakon što ju je ispričala, znala je da je priča previše hvalisava, hodanje čitavu noć po Parizu, kao da je u najmanju ruku neki Ginsberg, ali znala je i da je to dobra priča. Pariz je bio davno. I sada je njen život bio stvaran, ali na drugi način. I ona je drugi čovjek. Panel, između svih postupnih promjena, je bio poput naglog triježnjenja. Znala je da će biti težak. Kada je ušla  pregovore ponudili su joj ga kao opciju, a ona je pristala jer nije željela da itko kaže kako je dobila promaknuće na lakši način. Za voditelja jednog internog odsjeka, nije ga zapravo morala prolaziti. Dobrovoljno se prijavila.  Osim nje, još je nekoliko ljudi trebalo proći panel isti dan, ali unaprijed nije znala tko. Što je očekivala? Znala je da će biti prisutni seniori, uključujući šefa korporativnog u Mađarskoj, kolegu iz Slovenije i sve tri člana uprave hrvatske podružnice. Za promaknuće je radila dvije godine. Deset dana ranije počela je izvlačiti statistike o svom učinku i pripremati odgovore na pitanja koja su uobičajena: zašto zaslužuje promaknuće, čime je unaprijedila poslovanje kompanije, što novo može donijeti ako dođe na veću poziciju, što  u njenom odsjeku može biti bolje i sl. Odgovori su morali biti jasni, odlučni i potkrijepljeni. Ono što je očekivala dakle je bila rasprava, s argumentima i prilikom da na njih odgovori. Nije očekivala vrijeđanje. Pitala se može li zaspati vozeći bicikl. Koliko daleko bi ju inercija mogla dovesti? Prije panela otišla je na frizuru, obukla se vrlo ozbiljno, tamno plava košulja, crna suknja i tamno zelene  štikle, oštro, ali moderno, našminkala se decentno, izgledala je odlično. Statistike je isprintala i uzela sa sobom, a pripremila je i malu, zgodnu prezentaciju uspjeha svog tima, sa vizualima i brojkama. U prostoriji za konferencije je sjedilo osam muškaraca, što je tek djelomično bila slučajnost. Kroz cijeli panel pričala bi sa jednim ili dvojicom, dok su ostali držali svoje smartphoneove i tablet računala u rukama, naizgled posve nezainteresirani za ono što se događa, skriveni iza digitalnog zida, dajući joj do znanja da je nedovoljno bitna za punu pažnju. Brzo nakon što su počela pitanja, njen šef, osoba koja joj je bila direktno nadređena i koja je znala najviše o njenom radu od prisutnih, je izašao i nije se vraćao gotovo do kraja. Znala je da je to još jedan psihološki trik, ali ju je razbjesnilo, jer on je morao biti tamo, slušati sve. Bila je sad zadovoljna što je, kad su ju pitali zašto radi ovaj posao, rekla da je tu zbog novca. Sigurno ne radi u banci iz ljubavi. Odlično se snašla i kada ju je Slovenac pitao zna li gdje stoje brošure u glavnom uredu u Ljubljani, odgovorila mu je da ne zna, jer oni u Ljubljani imaju novo sjedište u kojem nije bila. Otresao se – zašto nije bila, ima i novu kolegicu tamo, trebala ju je doći upoznati. To je bilo lako, on je sam ranije rekao da se mogu upoznati preko video konferencije, a preko video konferencije se ne vidi gdje stoje brošure. Nije se sa svim pitanjima snašla. Neka su bila jednostavno podmukla. U kretanju je nešto rasterećujuće. Jurnjava na biciklu kroz hladnu noć koja je štipala za obraze i prste i bar privremeno otpuštala stisak oko srca a vjetar u kosi je pročešljavao misli. Hladnoća bi odjednom postala analgetična. Kada ju je Miro, kolega kojeg je smatrala prijateljem, napao da je pod njenim vodstvom odsjek marketinga sve lošiji, izvadila je podatke da se prisutnost banke u medijima izravno zbog rada njenog tima povećala za 38%. Prvo je mirno odvratio da to nije istina, a Sonja je odgovorila da kako nije kad ima sve podatke. Tad je počeo vikati – podaci su joj polovični, namještena statistika, svim konkurentima ide puno bolje, nije napravila sve što je mogla, imaju najlošiji imidž na tržištu. Miro, ali – ušutjela je i gledala ga. Za to vrijeme, Mađar je jednom od članova uprave pokazivao neki video. Pitala se je li ovo nešto kao masonska inicijacija, koliko je znala, svi u prostoriji su prošli isto. Psihološko slamanje. Sadizam. Lekcija iz nemilosrdnosti. Prije diplomskog studija marketinga, studirala je povijest umjetnosti. Izgledalo je tako smiješno sada, Artaudov teatar okrutnosti, pomisliti da je nekadašnja avangardna filozofija postala osnova korporativnog poslovanja. Pitala se zašto joj ovo treba. Već nakon prvih 5 minuta ih je htjela poslati sve u kurac, dati otkaz, otići u Istru saditi lavandu, ima nešto zemlje tamo. Na tom rubu je bridjela čitavo vrijeme. Ali je znala i da se radi samo o tome hoće li se slomiti ili izdržati, o tome koliko joj je obraz debeo. Kad se pokvarilo dinamo na biciklu, lampicu na baterije je morala staviti na okvir bicikla, malo ispod sica, nigdje drugdje nije ju mogla učvrstiti. Dok je vozila, snažno svjetlo je obasjavalo volan i košaru ispred njega, raspršujući se o te prepreke. Zabavljalo ju je sad razmišljati, što bi bilo da ju zaustavi policajac, na primjer, zbog vožnje po trotoaru. Bi li se nasmijao pri pogledu na svjetlo između njenih nogu. Možda, ako bi bio mlad, neki plavokosi dečko, od oko 24 godine, poput tog klinca iz kvarta koji je postao prometnik. Bi li njegov smiješak bio nelagodan. To bi ju ohrabrilo, nasmijala bi se i rekla: „Svjetlo utrobe. Tračak majčinskog sunca. Božanski broj dva dvostruke prirode. Kraljica neba. Žena koja sjedi na skrletnoj zvijeri, Babilon. “ Policajac bi se sasvim zbunio pa bi ju pustio uz jedva promucanu opomenu oko vožnje po trotoaru. Sveobuhvatnim smiješkom žene odjezdila bi u noć. Na kraju panela su joj rekli da izađe i sačeka ispred. Za 15 minuta morala se vratiti unutra da joj objasne njene dobre i loše strane. Sjela je na taj stolac, položila šake prepletenih prstiju na stol i mirno ih gledala dok su joj govorili da joj je najveća vrlina, njen najveći plus, što je entuzijastična  i uvijek dobro raspoložena na poslu. Istina, zadnje dvije godine se samo smiješka i govori da je moguće sve što netko traži od nje. I moguće je, na kraju. Što se tiče njenih mana, problematično im je što stalno govori „mi“ kad priča o radu svog odsjeka. Objasnila je da su zasluge njenog odsjeka timski rad i da bez svog tima ne bi postigla ništa. Jedan od članova uprave pitao je zašto im onda treba ona. Rekla je da bez osobe koja će voditi tim, posao ne bi nikad bio završen. Ostali su pri tome da mora govoriti „ja“ kad priča o rezultatima, ali nek’ se jebu, neće to promijeniti. Ostatka dana se ne sjeća, sve je u magli. Misli da nije mogla jesti, iako je, izgleda, pojela sve orahe koje je držala u ladici stola. Jedva je čekala pet sati da završi, naruči taksi, ode kući, dugo se tušira, pokuša isprati okus iz usta. Zadnjih par dana budi se neizrecivo sretna znajući da je panel iza nje i da ga neće morat opet prolaziti barem tri godine.