Zamka II

Trećeg dana probudila sam se rano, zimsko sunce tek se probijalo kroz sivu zoru. Pored kreveta sam držala bilježnicu i olovku za zapisivanje snova kojih se trebalo sjetiti odmah, dok su još jasni. Udahnula sam hladan zrak, grijanje sam gasila po noći, i zavukla se sasvim pod poplun. Uz sve vrijedne snove koje sam sačuvala,  ljepota tog posla nekad se sastojala u puštanju da noćne slike procure kroz prste, da ih gledam kako se rasipaju i tamne, ne radim ništa da ih zadržim. Novinski naslov, tamna siva krupna slova na papiru koji je žutio ukazala su mi se pred očima. Pisanje na krevetu je trebalo izbjegavati kako bi krevet, mjesto snova, ostao čist od vanjskih utjecaja, ali se previše običnih i specifičnih dnevnih radnji ipak provodilo na njemu. Zapisala sam stih, dopisala ga unutar pjesme na kojoj sam radila. U trenutku mi se činilo da se dobro nadovezuje. Prepisan iz novina, četiri riječi koje su tvorile deveterac, ili deseterac ako biste riječ „žrtva“ brojali kao da ima dva sloga. Semantički jednoznačan a nabijen konotacijama. Formula jasna, široko upotrebljiva, samorazumljiva, privlačna. Uzvodni misaoni tok – od formirane rečenice kroz misli, mentalne slike, nazad u tamu gdje su rubovi ideja još mekani, a uvjerenja otvorena tumačenju. Mjesto mogućnosti. Vraćajući se prema mislima, pomislila sam kako je riječ uvijek djelomična reprezentacija, kako je minimaliziranje greške najviše čemu se mogu nadati. Nakon što sam riječi zapisala, vlastiti rukopis mi se učinio naročito pažljiv i lijep, sjetila sam se Kiša i njegove priče o muškarcu koji je crtao cvijet, ne znajući da crta tumor koji u njemu raste, dok je u samom Kišu rastao isti takav još nedijagnosticirani tumor. Učinilo mi se spominjanje smrti (jer novinski naslov je govorio o smrti jedne žene) kao opasno zazivanje vlastite smrti. Ako stihom reprezentiram jednu ideju, pogrešno, ali vjerno, ideja je materijalizirana. I što je obuzelo moj um, strah ili slutnja, nisam mogla razlučiti. Stih je stajao zapisan u bilježnici, dodan pored pjesme, suprotstavljen pjesmi sa desne strane lista, neupisan još neupitno, ali neporeciv. Mislila sam na smrt Piera Paola Pasolinija, smrt premlaćivanjem na plaži, smaknuće kao iz njegovog filma Salo, egzekucija priređena za voajerski užitak nekog moćnika. Određeno objašnjenje, teorija se formulirala. Ako je pjesma mehanizam načinjen od riječi, ovoj pjesmi, ručno rađenom satu, zupčanici su se pokrenuli.  Ako je pjesma poput magijske formule, vino od aligatora, ova pjesma zaziva i Erosa i Tanatosa. Ako je pjesma poput živog stvora, ova pjesma je zmija koja grize vlastiti rep. Ali, taj stih nije ni bio moj, našla sam ga! Nije bitno. Uzela sam ga. Prihvatila. Prepisala u svoju bilježnicu. Uključila u vlastitu pjesmu. Odjednom mi je stih izgledao banalno. Tašto. Kao promatranje sebe u ogledalu, pokušaj da shvatiš kako te drugi vidi, kako izgledaš dok gledaš, a kako dok žmiriš, objekt proučavanja, vanjskog i unutarnjeg. Prizor mi se vidio iskrivljen, maske skrivanja i otkrivanja preklopljene u lice bora, grimasi i tikova. Prevara ogledala sastoji se u tome da nikada ne možemo vidjeti kako doista izgledamo drugima jer sliku ne možemo razlučiti od odraza. Osjetila sam umor. Predavanje. Krivnju koju nisam mogla ni mislila da trebam prevladati. Možda sam i željela kaznu. Bizarno ubojstvo. Nisam navela starost. Ta žena bi mogla biti i starica. Da dopišem „stara“ ispred „žena?“ „Stara“ je kvarilo ritam, nije moglo ući u formulaciju. Da jednostavno prekrižim stih? Nisam pjesmu još u čisto prepisala sa stihom, možda ga mogu samo prešarati. Prepisati pjesmu bez njega. Prešutjeti. Nisam bila sigurna, mentalne slike su se izmjenjivale brzo, za ništa se nisam mogla uhvatiti. Uma pomućenog strahom, nisam mogla prepoznat način da poništim napisano. Možda ništa ne bi pomoglo. Isključiti ono što nas plaši i ostaviti samo ono što nam se sviđa je opasna vrsta laži koja može trajno oštetiti čovjekovu sposobnost da osjeća. Doduše, postojao je još jedan način za ublažavanje: pjesmu sam mogla razvodniti u prozi. Priča koju sam zatim napisala, „Zamka“, imala je strukturu fikcije stavljene u okvir pseudo-eseja. Stvorila sam lik, Dubravku Šeparović, spisateljicu stradalu tragičnom smrću, čije je rukopise obitelj posthumno poklonila Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU-a. Priča je počinjala uvodom o životu, radu i smrti autorice teksta objavljenog „kao dio kontinuiranog napora da se pregleda, valorizira i objelodani [njena] ostavština“  a bila je napisana u duhu J. L. Borgesa i njegove „dokumentarističke“ fikcije. Ali dok je Borges dokumente, svjedočenja i osvrte prilagao svojim fantastičnim pripovijestima kako bi podigao razinu vjerodostojnosti, svojim uvodnim osvrtom ja sam pokušala suprotno. Tu široko primjenjivanu i prepoznatljivu proznu tehniku upotrijebila sam kako bi maskirala dokumentarističnost centralnog dijela priče. Ovaj postupak mi je donio izvjesno olakšanje, ali to nije bilo dovoljno. Nakon centralnog dijela priče, dodala sam i zaključak koji je tvrdio da su i uvod i centralni dio, zapravo, priča Dubravke Šeparović koja se posthumno objavljuje, baš kako je najavljeno u uvodu. Ostavila sam dobiveni rezultat na miru neko vrijeme, a niti on mene nije dirao. Na samom kraju, evo, završavam esej koji je ugašenu žeravicu stiha u fini pepeo razmrvio.