Zamka II

Trećeg dana probudila sam se rano, zimsko sunce tek se probijalo kroz sivu zoru. Pored kreveta sam držala bilježnicu i olovku za zapisivanje snova kojih se trebalo sjetiti odmah, dok su još jasni. Udahnula sam hladan zrak, grijanje sam gasila po noći, i zavukla se sasvim pod poplun. Uz sve vrijedne snove koje sam sačuvala,  ljepota tog posla nekad se sastojala u puštanju da noćne slike procure kroz prste, da ih gledam kako se rasipaju i tamne, ne radim ništa da ih zadržim. Novinski naslov, tamna siva krupna slova na papiru koji je žutio ukazala su mi se pred očima. Pisanje na krevetu je trebalo izbjegavati kako bi krevet, mjesto snova, ostao čist od vanjskih utjecaja, ali se previše običnih i specifičnih dnevnih radnji ipak provodilo na njemu. Zapisala sam stih, dopisala ga unutar pjesme na kojoj sam radila. U trenutku mi se činilo da se dobro nadovezuje. Prepisan iz novina, četiri riječi koje su tvorile deveterac, ili deseterac ako biste riječ „žrtva“ brojali kao da ima dva sloga. Semantički jednoznačan a nabijen konotacijama. Formula jasna, široko upotrebljiva, samorazumljiva, privlačna. Uzvodni misaoni tok – od formirane rečenice kroz misli, mentalne slike, nazad u tamu gdje su rubovi ideja još mekani, a uvjerenja otvorena tumačenju. Mjesto mogućnosti. Vraćajući se prema mislima, pomislila sam kako je riječ uvijek djelomična reprezentacija, kako je minimaliziranje greške najviše čemu se mogu nadati. Nakon što sam riječi zapisala, vlastiti rukopis mi se učinio naročito pažljiv i lijep, sjetila sam se Kiša i njegove priče o muškarcu koji je crtao cvijet, ne znajući da crta tumor koji u njemu raste, dok je u samom Kišu rastao isti takav još nedijagnosticirani tumor. Učinilo mi se spominjanje smrti (jer novinski naslov je govorio o smrti jedne žene) kao opasno zazivanje vlastite smrti. Ako stihom reprezentiram jednu ideju, pogrešno, ali vjerno, ideja je materijalizirana. I što je obuzelo moj um, strah ili slutnja, nisam mogla razlučiti. Stih je stajao zapisan u bilježnici, dodan pored pjesme, suprotstavljen pjesmi sa desne strane lista, neupisan još neupitno, ali neporeciv. Mislila sam na smrt Piera Paola Pasolinija, smrt premlaćivanjem na plaži, smaknuće kao iz njegovog filma Salo, egzekucija priređena za voajerski užitak nekog moćnika. Određeno objašnjenje, teorija se formulirala. Ako je pjesma mehanizam načinjen od riječi, ovoj pjesmi, ručno rađenom satu, zupčanici su se pokrenuli.  Ako je pjesma poput magijske formule, vino od aligatora, ova pjesma zaziva i Erosa i Tanatosa. Ako je pjesma poput živog stvora, ova pjesma je zmija koja grize vlastiti rep. Ali, taj stih nije ni bio moj, našla sam ga! Nije bitno. Uzela sam ga. Prihvatila. Prepisala u svoju bilježnicu. Uključila u vlastitu pjesmu. Odjednom mi je stih izgledao banalno. Tašto. Kao promatranje sebe u ogledalu, pokušaj da shvatiš kako te drugi vidi, kako izgledaš dok gledaš, a kako dok žmiriš, objekt proučavanja, vanjskog i unutarnjeg. Prizor mi se vidio iskrivljen, maske skrivanja i otkrivanja preklopljene u lice bora, grimasi i tikova. Prevara ogledala sastoji se u tome da nikada ne možemo vidjeti kako doista izgledamo drugima jer sliku ne možemo razlučiti od odraza. Osjetila sam umor. Predavanje. Krivnju koju nisam mogla ni mislila da trebam prevladati. Možda sam i željela kaznu. Bizarno ubojstvo. Nisam navela starost. Ta žena bi mogla biti i starica. Da dopišem „stara“ ispred „žena?“ „Stara“ je kvarilo ritam, nije moglo ući u formulaciju. Da jednostavno prekrižim stih? Nisam pjesmu još u čisto prepisala sa stihom, možda ga mogu samo prešarati. Prepisati pjesmu bez njega. Prešutjeti. Nisam bila sigurna, mentalne slike su se izmjenjivale brzo, za ništa se nisam mogla uhvatiti. Uma pomućenog strahom, nisam mogla prepoznat način da poništim napisano. Možda ništa ne bi pomoglo. Isključiti ono što nas plaši i ostaviti samo ono što nam se sviđa je opasna vrsta laži koja može trajno oštetiti čovjekovu sposobnost da osjeća. Doduše, postojao je još jedan način za ublažavanje: pjesmu sam mogla razvodniti u prozi. Priča koju sam zatim napisala, „Zamka“, imala je strukturu fikcije stavljene u okvir pseudo-eseja. Stvorila sam lik, Dubravku Šeparović, spisateljicu stradalu tragičnom smrću, čije je rukopise obitelj posthumno poklonila Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU-a. Priča je počinjala uvodom o životu, radu i smrti autorice teksta objavljenog „kao dio kontinuiranog napora da se pregleda, valorizira i objelodani [njena] ostavština“  a bila je napisana u duhu J. L. Borgesa i njegove „dokumentarističke“ fikcije. Ali dok je Borges dokumente, svjedočenja i osvrte prilagao svojim fantastičnim pripovijestima kako bi podigao razinu vjerodostojnosti, svojim uvodnim osvrtom ja sam pokušala suprotno. Tu široko primjenjivanu i prepoznatljivu proznu tehniku upotrijebila sam kako bi maskirala dokumentarističnost centralnog dijela priče. Ovaj postupak mi je donio izvjesno olakšanje, ali to nije bilo dovoljno. Nakon centralnog dijela priče, dodala sam i zaključak koji je tvrdio da su i uvod i centralni dio, zapravo, priča Dubravke Šeparović koja se posthumno objavljuje, baš kako je najavljeno u uvodu. Ostavila sam dobiveni rezultat na miru neko vrijeme, a niti on mene nije dirao. Na samom kraju, evo, završavam esej koji je ugašenu žeravicu stiha u fini pepeo razmrvio.

Sporo čitanje Marije Čudine: 15. (iz poeme Pustinja)

Prozni tekstovi i pjesme Marije Čudine zaražene su melankolijom: bolećivom, čeznutljivom, nespokojnom. Platonov Sokrat rekao bi da podilaze djetinjem dijelu duše, da su iracionalne, čak i opasne, jer u nama, dok ih čitamo, kroz simpatiju bude stanje slično snu u kojem se nekritički gubimo u pjesnikovoj emociji. Platonov Sokrat držao je da je poezija općenito loša, jer se koristi iluzijama, za razliku od filozofije koja traži istinu. Ako zanemarim moralnu osudu i ako pojmove “filozofija” i “poezija” koristim samo u njihovom suvremenom značenju, ne brinući što su značili Platonu, mogu ih opet suprotstaviti. Recimo, jedan čvrst filozofski sustav ne smije sadržavati kontradikcije, dok pjesnik na kontradikcijama može graditi. Filozofija možda krene iz čuđenja, ali onda racionalizira, poezija nastavlja čuditi. Čudinina pjesma Leonidova Cibetka, neobičan je primjer. Kako navodi u Knjizi za razgledavanje Leonid Šejka, cibetka je izumrla životinja iz roda faraonskih miševa. Šejka, Čudinin suprug, slikar i arhitekt, cibetku je, čini se, naslikao, a ona je o tome napisala pjesmu. U pjesmi piše kako je Šejka cibetku sanjao i iz snova rekonstruirao njen izgled i obilježja. Jer je cibetka izumrla. Na kraju spominje kako su navodno u Alžiru nedavno vidjeli živu cibetku, ali to nije sasvim potvrđeno. Sve je to neobično jer je cibetka daleko od izumiranja. Osim što živi u divljini, uzgaja se za ekstrakciju mirisa, a od nedavno je famozna i zbog svog sudjelovanja u proizvodnji najskuplje kave na svijetu. Je li Šejka doista vjerovao da je cibetka izumrla? Je li ga Marija pokušala sačuvati od činjenica? I kako te činjenice mijenjaju naš odnos prema slici i pjesmi? I filozofi su često bili u krivu, poznati primjer je Aristotelova teorija nastanka živih organizama iz truljenja organske tvari. Kad su filozofi u krivu, logički ili činjenično će to biti moguće rasuditi. Kad su pjesnici u krivu, to je već pitanje snova. Postoje, naravno, niti koje filozofiju i poeziju spajaju. Obje se svode na jezik. Je li to bio Merab Mamardashvili koji je rekao da filozofiju treba čitati kao poeziju? I obrnuto, sporo čitanje je pojam filozofski barem na jednoj razini – Nietzsche, filozof, za sebe je rekao da je učitelj sporog čitanja.

Poetika Marije Čudine bliska je filozofiji na još jedan način. Poput ambicioznog klasičnog filozofa, Descartesa, Hegela ili Marxa, Čudina ima razrađeni sistem. U knjizi Leonid Šejka, ovaj sistem pripisuje Šejci, ali to je možda tek djelomično istina. U svakom slučaju, on je bitan za čitanje njene poezije, pa ću ga ukratko iznijeti (velika slova za pojmove su preuzeta od M. Č.) Počnimo sa PUTEM. PUT vodi u GRAD. U GRADU je LABIRINT. Na izlasku iz LABIRINTA je ZID, iza ZIDA je ZAMAK, ZAMAK svjetlosti, prosvjetljenja. U GRADU ili pored njega je ĐUBRIŠTE. Svijet je ĐUBRIŠTE kroz koje se stiže do ZAMKA, očima uprtim u obzor. Jedan dio ĐUBRIŠTA je SKLADIŠTE, pogled u zemlju, duhovna regresija, i tako dalje. Ovaj sistem je, dakle, alegoričan, poput Platonove špilje. Iako se glavni motiv u poemi Pustinja u ovom kontekstu ne spominje, pomoću sistema je moguće iščitati dodatni sloj u poemi.

Od različitih, za čitanje i razumijevanje teških oblika poezije, za poeme, zbog njihove dužine, imam najmanje strpljenja, iako one koje uspijem proći idu redovito u omiljeno štivo. Simpatiziram i višak ambicije, te manjak mjere ugrađen u njih. Autor je imao materijal za kratku priču, ali mu je ta forma bila previše obična. Htio je nešto što će i njega i čitatelje natjerati da se pomuče.

Poema Pustinja priča o čovjeku, muškarcu, u prvom licu, koji je svojevoljno ušao u pustinju i u njoj se izgubio. Luta kroz polutamu, nedefinirano dugo, možda jednu noć, možda godinama. Prisjeća se onog što mu se ranije događalo, ali je sve nesigurniji u stvarnost svojih sjećanja. Od devetnaest pjesama Pustinje, sporo ću čitati petnaestu.

Pitao bih, što znači sve to. Odgovoriti,
tko će? Pitah već jednom. Obliven bijah tada
suzama, a ne sjećam se da li plakah,
tek obliven bijah rosom nekom

koja nikad ovdje nije pala.
Iz daljine se još nazirahu šume,
vidjeh lisicu smeđu ili sjenu njezinu
kako se korakom tihim orlu približava –

davno bijaše to, tek do ruba Pustinje
stigoh tada. Nisam ni znao da ću
dalje ići – a naprijed već odoh.
Ako ponekad usporim korak, malo stanem,

Pustinja sama pođe meni ususret.
Od sredine prema ivicama ona raste,
kada se unazad okrenem, putem zaobilaznim
ona pred mene stigne –

ne diše, već poput zvijeri dašće.

Čitava poema je oblikovana kroz katrene, kao da ih Čudina samo ispunjava tekstom, ne mareći hoće li rečenicu razlomiti između dvije strofe i gdje će završiti.

Sporo čitajući imam problem već kod prve strofe. Kad ju čitam ležerno, sve mi je jasno: on bi pitao, ali već je jednom pitao (plačući ili roseći se) i nitko mu nije odgovorio, pa ne zna ima li smisla pitati opet. Ali što više razmišljam, to mi je manje jasno. Prvo, pitanje je vrlo općenito, veliko: što znači sve to. Da ga postavite Sokratu ili tarot kartama, odgovorili bi vam da morate biti precizniji. Da, za početak, morate definirati sve to. Putnika vjerojatno ne zanima što znači pustinja, prije pokušava dati smisao svojoj sudbini. Onda mu se javlja drugo pitanje: Odgovoriti, tko će? Možda ga zapravo zanima tko je taj koji će odgovoriti, je li to netko drugi od onog koga je prvotno očekivao, npr. Boga. Što se dogodilo kad je prvi put pitao zapravo ne kaže, samo da je bio obliven suzama ili rosom. Nije jasno ni u kojem trenutku je bio obliven, dok je u očaju postavljao pitanje, ili iz očaja zato što odgovor nije došao. Možda su suze/rosa neka vrsta odgovora? Nisam sigurna ni jesu li ove višeznačnosti namjerno upletene u pjesmu ili sam samo čitanje previše usporila.

Uporabu aorista neobično je vidjeti tako kasno u 20. stoljeću. I glavni junak je u tom smislu neobičan: vitez sa štitom i šljemom, koji se prisjeća grada opasanog visokim zidom u kojem je bio kralj, sluga ili rob. Razumijem da su ovi arhaizmi u liniji sa Šejkinim slikama i traženjima nove renesanse, ali mi se čini da Čudina polaže previše očekivanja u svoj aorist ako misli da je dovoljan da suvremenom tekstu da patinu starine. Aorist joj dođe kao filter u Instagramu.

U drugoj strofi pojavljuje se nagovještaj opasnosti – lisica koja se šulja prema orlu. Možda je to dio odgovora putniku, upozorenje onom tko je došao do ruba pustinje, da ovo znači prijetnju čak i samouvjerenoj ptici. Ali za putnika je već kasno – on ulazi dublje ni ne znajući, pustinja ga usisava. Metafora pustinje kao živog bića mi je vrlo privlačna. Pustinja je inače plodno tlo za metaforizaciju, prostor krajnje pročišćen, ali nestalan i promjenjiv; apstraktan i nestvaran; okrutan i uzvišen. Od Puste zemlje T. S. Eliota, preko Mekih mjesta Neila Gaimana, do Žene na pijesku Hiroshija Teshigahare, pustinja je snažan simbol koji nas iz fizičkog prostora lako prenosi u stanje uma. Čudinina metafora najbliža je Gaimanovoj. Putnik je zalutao u pustinji, mjestu između stvarnosti i snova, mekom, promjenjivom, neistraženom mjestu, luta kroz noć i ne zna se vratiti. Ali, dok Gaimanov putnik nalazi društvo, između ostalog, vodiča koji će mu objasniti gdje je, te samog Sandmana, gospodara snova, koji će ga iz pustinje izbaviti, Čudinin putnik je sam, fizički i metafizički. U pustinji velikog odgovora nema.

Način na koji Čudina opisuje kretanje pustinje zavodljiv je, pustinja čovjeka opčinjava kao zmija plijen. Ona raste od sredine prema ivicama, i putnik je zaglavljen u rastućem prostoru između, kao u melankoliji, do središta neće stići, na ivice se vratiti ne zna. U posljednjem stihu, prijetnja iz druge strofe se približava – lisica već dašće u lice orlu.

PUSTINJA, da se nadovežem na sistem Marije Čudine, je u opreci ĐUBRIŠTU i njegovim SKLADIŠTIMA, prostorima punim stvari, materijalnih objekata koji odvlače pažnju i pogled od ZAMKA/obzora. Putnik odlazi u PUSTINJU kako bi se očistio, maknuo od ljudskih distrakcija. Ali ZAMAK je dio GRADA, dio ljudskog, a PUSTINJA se otkriva kao zamka. Čudinin putnik prepušta se i odustaje, ali putnik je Čudinino istraživanje jedne mogućnosti do njenog kraja, ili bar do onoga o čemu pjesnikinja govoriti može.