Arhiva

Monthly Archives: Rujan 2014

Karaoke u nekom baru

i očekivanja od večeri tonu,

iako se svih stotinu ljudi

uporno trudi zabavljati.

Djevojka izlazi na scenu,

već smo mislili da nitko neće,

crnokosa je, lijepa i krupna,

umireni smo dok bira pjesmu.

Lampa na ulici bijelo svijetlo lije,

a ona izvodi kabare točku,

sama na sceni,

möchte‘ ich etwas glücklich sein,

pleše, ona je najbolje što se

u gradu dešava večeras.

A kada završi i siđe

unezvijerena, nagnuće

ispisano na tamnom licu,

vrti se oko sebe i pomalo

prezirno gleda iznad naših glava.

Ne zna kud sa sobom

pa iziđe da puši, telefonira,

pobjegne, da se sabere,

oprosti nam, da se vrati

kao da ništa nije bilo.

Oglasi

Jelenovac Ivana Slamniga pjesma je kojoj se često vraćam, zbog njene estetske profinjenosti uživam čitati ju. Ali dok mi je sporo čitanje produbilo divljenje za Slamnigove versifikatorske vještine, sadržaj pjesme je donekle izgubio moje simpatije.  Proučavati ovu pjesmu bilo je vrlo zanimljivo, pa ću proizvode svojih razmišljanja pokušati sistematizirati.

Jelenovac

Sjećam se Mavra Piligrina,
farbao je kosu.
Ti si ga vodila, Katarina,
u Jelenovac, u maglu i rosu.

Umrijet ću misleći da sam važan,
to će misliti svi.
Umro je stari pofarbani pjanec,
važna si bila ti.

 

Ivan Slamnig je, inače, zahvalan izbor za sporo čitanje. Osim što je bio veliki pjesnik, bio je i jedan od najznačajnijih teoretičara versifikacije kod nas i od njega se može puno naučiti. Slamnigu je pisanje poezije zanat, nije držao do inspiracije ili pjesničkog genija. Osim toga, on je pjesnik koji sa lakoćom oponaša tuđi glas, kao u pjesmi Iz “prijevoda nenapisane kineske lirike,” ljubavnoj tužaljki Weng-tsea, ili u pjesmi Prolazila sam kroz staklena vrata šume, pisanoj u ženskom rodu a koju bi lako mogli pripisati i nekoj suvremenoj pjesnikinji, poput Tamare Bakran.

Počinjem, dakle, školski, od početka, od slova A, tj. od akustike, prema Slamnigovoj vlastitoj podjeli, prvog pristupa pjesmi koji se odnosi na versifikaciju, strofe i oblike pjesama. Jelenovac je kratka pjesma, sastavljena od osam stihova podijeljenih u dvije katrene. Izrazito je melodična, a njen ritam pojačan je ukrštenom, abab rimom. Strofe su podijeljene na po dvije rečenice, a rečenice su sastavljene od jednog dužeg i jednog kraćeg stiha. U dužini stihova, kao i u rimi postoji po jedno odstupanje. Drugi, šesti i osmi stih imaju svaki po šest slogova, djeluju odrezano i energično (farbao je kosu./to će misliti svi./važna si bila ti.) Četvrti stih je nasuprot tome razvučen, ima jedanaest slogova i nakon suhog farbao je kosu, već svojom dužinom pojačava emotivni naboj i Jelenovcu i magli i rosi. Slamnig tako ritmikom elegantno naglašava značenje ekonomično upotrijebljenih riječi. Što se rima tiče, sve su pravilne, ali pet i sedmi stih se uopće ne rimuju, raskid je i izoštren upotrebom kajkavskog oblika pjanec dok je npr. mogao biti upotrijebljen i p’janac da se bar zadnji samoglasnik podudara sa važan. Pjanec ritmički iznenađuje, spotičem se o njega u glatkom toku pjesme. Ovo zvučno “iznenađenje” funkcionalno naglašava raskol između vlastitog i javnog mišljenja o budućem pokojniku i onog što budući pokojnik zapravo jeste.

Dok na glas čitam prva dva stiha, shvaćam i koliko su lako izgovorljivi, djeluju kao prirodni, svakodnevni govor. Korištenje nezavisno složenih rečenica, umjesto zavisnih, izgovor olakšava. Zanimljivo je primijetiti i da obje katrene počinju, pomalo grubo, glagolom. Zamišljam duge intervale šutnje prije svake strofe koju ovi glagoli moraju prekinuti, poput isprike nakon svađe.

Nastavljam zatim, riječ po riječ, od prve dvije riječi: sjećam se. Evociraju zajedničku prošlost govornika i osobe kojoj se on obraća. Povezujem sjećam se i s upotrebom rime – jedan od osnovnih zadataka rime je da olakša pamćenje teksta.

Mavra Piligrina se ja ne sjećam, a Google samo zna Mavra Vetranovića, Dubrovčanina i pisca epa Piligrin. Vetranović je živio u 16. stoljeću, a ima li Slamnigov Piligrin veze s njim i kakve, ne znam. Ime svakako nije zagrebačko, pod dojmom sam da se radi o strancu u Zagrebu kojeg je Katarina turistički vodila u Jelenovac. Jelenovac, park-šuma u širem centru Zagreba, je zanimljiv izbor mjesta za provesti stranaca, nije to siguran odabir kao Markov trg, katedrala ili Zrinjevac. Van je glavnih gradskih puteva i slabo poznat, ali vrlo šarmantan, kao i istoimeno naselje pored njega. Kada sam pokazivala Zagreb strancima, ponekad bi ponekog odvela do jednog baračnog naselja pored pruge u zapadnom dijelu grada. Meni je to posebno mjesto, ali većinu ljudi ne bi zanimalo. Možda zbog toga, ali i Katarinin Jelenovac mi djeluje intimno, razotkrivajuće.

Volim način na koji u stihu u Jelenovac, u maglu i rosu Slamnig koristi prepoziciju u. Magla i rosa, ti sastojci tipičnog zagrebačkog jutra kao da postaju fizičko mjesto u koje se može ušetati, kao što se može u šumu Jelenovac ušetati. Na razini haiku majstora je liričnost koju time postiže, bez upotrebe pridjeva.

U drugoj strofi pjesnik Katarini priznaje da je, unatoč tome što svi drugi misle, ona bila ta koja je važna. Ovo je priznanje nešto iznimno, čini se, pjesnik kaže da će umrijeti misleći da je važan, to će misliti svi, a Katarinu uspoređuje sa slikom sebe, vlastitom i u očima drugih, afirmirajući ju. Ono što mi je u ovom priznanju i čitavoj pjesmi problematično, jest značenje te važnost. Način na koji je pjesma u cjelini oblikovana – kroz još jedan kontrast, ovaj put između prve i druge strofe – sugerira da je K. iznimno bitna i da je ova spoznaja pjesniku otkrivenje. Prva strofa je specifična, spominju se imena određenih ljudi i mjesta, iznose činjenice (farbao je kosu, ti si ga vodila, Katarina,/ u Jelenovac) dok je druga strofa opća, može se odnositi na bilo koga, te je metaforična. Pofarbani pjanec ne mora značiti da je kao Mavro farbao kosu, već da je prijetvoran, nepostojan (pofarbanac se prema on-line rječniku Novog Libera koristi za osobu koja je promijenila političku boju.) Kao da je pjesnik indukcijom, od neke pojedinosti o Katarini, došao do temeljnog zaključka, kao da je spoznao bit.

Vraćam se pridjevu važan. U drugoj strofi je upotrijebljen dva puta, u različitom značenju. Kada kaže da će umrijeti misleći da je važan i da će to misliti svi, pjesnik govori o svom društvenom statusu, o položaju koji zauzima. Nasuprot tome, Katarinina važnost je u njezinom značenju za njega, pošto nije važna svima, radi se o intimnom odnosu. U moja razmišljanja o ovome, kao u slagalicu se uklopio esej Ozrena Žuneca Vrijeme: sadašnjost. Opisujući svoju najvažniju ljubavnu vezu, on precizira zašto je za njega bila bitna: jer je promijenila čitav njegov život, ne samo način na koji gleda na sadašnjost i budućnost, već i na čitavu vlastitu prošlost koja je dobila jasan smisao i mjesto u razvoju. (Esej možete, bar neko vrijeme, čuti na: http://radio.hrt.hr/aod/vrijeme-sadasnjos/76950/ ) Ništa od ove transformacije ne može se iščitati kod pjesnika. On se, doduše, naziva pofarbanim pjancem, ali to prije djeluje kao suprotni pol slike o sebi tipičan za ljude uvjerene u vlastitu važnost nego kao skromnost ili iskrenost. Njegova budućnost je nepromijenjena. Žunec još kaže da su iluzije koje stvaramo o sebi i u koje hoćemo uvjeriti druge oklop koji ne dozvoljava da se približimo drugome i spoznamo duboku istost koja je pretpostavka međusobnog razumijevanja. Prema tom kriteriju, ima li veće iluzije od vlastite važnosti?