Ono živo unutra

U isto vrijeme pokušavam

razumjeti i graditi se

kao da nije ništa ozbiljno,

dok mi govori,

i on napola u šali,

„kad dođeš u moje godine,

više te nitko ne doživljava,

ne ostaje ti ništa,

nego otići na prugu

i baciti se pod vlak.“

Ne priča zapravo meni,

a njima je neugodno, jer se meni

obraća. Stalno mislim,

koliko nježnije i

življe izgleda otkako je

ostao bez posla, taj ostarjeli

muškarac, kao da će se rasplakati.

 

8 comments
  1. da se malo obrecnem na psihologiju lika koji bi se ‘bacao pod vlak’ –
    ‘koliko nježnije i življe izgleda otkako je ostao bez posla’

    – otkako radi ono što zapravo nije volio, a opet bi i dalje to radio da mu ponude.

    • Otkako ne radi ono što nije volio, misliš reći? Nisam o tome razmišljala, ne znam. Samo, ljudi često ne znaju što s uspjehom, dobri su, poštovani, sve što trebaju biti, drže se toga, postanu kruti, oni jesu ono što drugi vide. Onda propadne firma, dobiju otkaz, i odjednom kao da gledaju svijet drugim, nanovo rođenim očima, tko su više ne znaju, i to je taj čarobni trenutak.

      • ma da, ‘ne’ mi se pogubilo negdje, nema ga na stolu, pod stolom, ni u frižideru čak…
        da, to sam mislio, naslutio sam taj trenutak oslobađanja od nevidljivih okova.
        i za kraj, da malo zafloskulim s onom: sve se događa s razlogom, nema ništa – slučajno

  2. Hmmm. “koliko nježnije i življe izgleda otkako je ostao bez posla”. Nisam baš siguran. Prije bih rekao odlučnije i življe. Čaroban trenutak svakako jest. GeoMarija, smijem sli te zamoliti da izvadiš nešto iz smočnice: Gladan sam…

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

%d blogeri kao ovaj: