Zapis iz Male J.

Poljski mak –

iz crnog srca latice kriče

dok ih ne presječe zrak.

U ovoj travi lišće

koprive, maslačka,

pa i same lijeske:

sve vuče na crveno.

Možda je do sastava tla.

U poljima ispod mene

sada su ovce i lješnjaci,

a pod njima su ukopane kuće.

Mala J. –

do devedesetipete srpsko selo,

danas je sva okrupljena.

Bliži svijetu

Iz zamišljenosti te trga

poznanik koji traži novac.

Taj plahi debeljko s umorom na licu

neće ga vratiti, osjećaš,

pa se prostireš pred njega

poput boga sa šest ruku

i dvije noge, plešeš svoj

intimni ples, nogama

čvrsto na zemlji, rukama

mašeš sa sva tri para

svim prstima ga zasipaš

opraštaš i ljut si

i nešto treće i bolesni stric

i kocka i ulica puna ljudi

njegovo uredno odjelo

i golema tuga.

Ono živo unutra

U isto vrijeme pokušavam

razumjeti i graditi se

kao da nije ništa ozbiljno,

dok mi govori,

i on napola u šali,

„kad dođeš u moje godine,

više te nitko ne doživljava,

ne ostaje ti ništa,

nego otići na prugu

i baciti se pod vlak.“

Ne priča zapravo meni,

a njima je neugodno, jer se meni

obraća. Stalno mislim,

koliko nježnije i

življe izgleda otkako je

ostao bez posla, taj ostarjeli

muškarac, kao da će se rasplakati.