Švercanje u tramvaju

Od kako sam iznenada ostala bez bicikla, redovito se vozim javnim prijevozom. Najčešće bez karte. Švercam se. Nadoplatim povremeno elektroničku karticu sa tri karte, ali ju čuvam za nuždu. Prepoznati kada karticu treba upotrijebiti, a kada ne, posebno je umijeće. Ako se vozim dugo, ili želim čitati, poništim kartu da bi bila mirna. Inače je potreban niz mjera opreza. Smjestim se u prvu polovicu tramvaja tako da imam dobar pregled stanice već dok stajemo. Pokušavam sjediti i blizu aparata za karte kako bi mogla karticu upotrijebiti na vrijeme, iako to rijetko naknadno radim jer mi je neugodnije u panici trčati do aparata nego elegantno izaći iz tramvaja.

Uočiti kontrolu najzanimljiviji je dio švercanja jer čovjeka tjera da pažljivo promatra druge putnike. Osobe u uniformi ZET-a mogu i ne moraju biti kontrolori. Ako su muškarci srednjih godina, najčešće su vozači. Dobar indikator su cipele, jesu li za dugo hodanje. Kontrolori obično nose samo jednu torbu sa sobom. Ako su u civilu, muškarci nose manju mušku torbicu ili ništa, a žene imaju neku svoju civilnu torbu. Ako osoba nosi i vrećice u rukama, sigurno ju je eliminirati. Na primjer, u tramvaj ulazi žena u uniformi ZET-a. Dobar dio putnika se nervozno okreće. Ima oko 45 godina, vitka je i dotjerana poput uredske radnice ili bar više, interne kontrole. Nosi ručnu torbu koja izgleda skuplje od torbe prosječne kontrolorke. Ostavlja dojam ležernog autoriteta, koji se ne mora svaki put iznova dokazivati. Pogled na cipele konačno umiruje. Lakirane su, neprikladne za kišu koja vani pada. Ako je danas izašla u takvim cipelama, vjerojatno je išla autom i planirala se tako vratiti kući. Možemo se vratiti gledanju kroz prozor. Kod uočavanja kontrole u civilu, godine su dobar trag. Penzioneri su skupina koja se odmah može isključiti, međutim, čini se da ZET dio svojih zaposlenih koji su pred penzijom prebacuje u kontrolore, jer je priličan broj takvih a neki od njih vas mogu zavarati jer izgledaju starije ili zapuštenije. Ipak, žene iznad 50 i muškarci grubog izgleda od oko 30 najčešći su i njih pažljivije promatram. Izraz lica je drugi odličan indikator. Kontrolor ne može biti zamišljen, sjetan ili preplašen. Traži se odlučnost i spremnost na prepiranje. Zatim, ljudi u skupinama od dvoje ili troje su automatski sumnjivi. Stojim na stanici i čekam tramvaj. Primjećujem tri žene u pedesetima, mogle bi biti radnice koje se vraćaju kući nakon posla, smiju se. Dolazi tramvaj i one se rastaju, svaka ulazi na svoja vrata. (Druga skupina koja se pri ulasku u tramvaj razdvaja su prosjak i njegova pratnja, također ljudi koji u tramvaje ulaze poslom.) Ulazim i ja i poništavam kartu. Zastajem pored simpatičnog muškarca u četrdesetima sa dredovima na glavi i planinarskim cipelama na nogama. On sjedi i čita knjigu većeg, nestandardnog formata sa sjajnim debelim listovima. Naslov poglavlja koje čita otisnut je velikim slovima u boji: O dobru i zlu. Kontrolorka za to vrijeme zaključava validatore i počinje pregledavati karte. Muškarac ustaje i kreće prema suprotnim vratima. Kontrolorka pregledava moju kartu i čini mi se, vrlo napadno zahvaljuje. Sjedam na muškarčevo mjesto.

Osloniti se samo na indikacije, ipak nije dovoljno. Bitno je slušati intuiciju, onaj čudesni, životni spoj znanog i naslućenog. Na primjer, Basil Grant, junak detektivskih priča G. K. Chestertona puno je uvjerljiviji od Sherlocka Holmesa jer se ne oslanja samo na činjenice, te čudnovate životinje. Basil će reći da činjenice pokazuju u svim smjerovima, poput tisuća grančica na drvetu, ali je život drveta taj koji je jedinstven i ukazuje prema gore – zelena krv koja šiklja kao fontana prema zvijezdama. Poput praiskonskog lovca koji prati niz jasnih tragova, ali i predosjećaja, znakova suviše suptilnih da ih svjesno identificira, naizgled beznačajnih, ali presudnih sitnica koje bi samo naivac pokušao objasniti kroz njihovu materijalnu manifestaciju, raspored lišća, instinktivno se krećem kroz gradski promet. Još od svakodnevnih putovanja u srednju školu znam odrediti gdje da stanem na stanici da među prvima dođem do vrata. Na stanicama bez displeja, omiljena mi je igra pogađanje koji će tramvaj prvi doći i tako dalje. Dogodi se i da jednostavno odlučim poništiti kartu po ulasku i da baš tada naiđe kontrola. Ova devolucija životno bitne intuicije u vještinu ograničene korisnosti žalosti čovjeka i tjera da misli o veličini života bez komfora, da sanja o izazovu ispunjenom neočekivanim spoznajama.

Kako bilo, sve mi je lakše švercati se. Hladnokrvnost raste, kao i broj izlika. Korist je već prevladala moguću kaznu a društvena klima je povoljna.

Oglasi
3 comments
  1. Ideš! A ja mislio da samo ja tako! 😎 (ozbiljno, u jednom trenu sam pomislio – jesam li ja lud, pa ja ovo nisam nikome pričao!).

    Baš dobro kako si začinila tekst Basilom, kojeg kao Chestertonovog junaka još nisam upoznao, ali ću nakon ovako napisanog teksta gledati da to uradim što prije.

    • Chesterton je preporuka! Knjiga je “The club of queer traders,” vidim i da je nedavno prevedena na hr. Nije dobra kao “Čovjek koji je bio Četvrtak,” ali mi je Basil daleko najdraži detektiv. Hvala na komentarima!

      • Hvala na preporuci 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: