Arhiva

Monthly Archives: Srpanj 2014

čvorak

jato čvoraka
na čempresu čvorak
pedeset čvoraka
na samo jednom
čempresu čvorci
toliko čvoraka na
tolikom čempresu
čvorak
tanke nožice
na svakoj grani
šta rade
ti vražji
čvorci?

Došla je ruku punih grmlja ubranog na nasipu.
Uz to grmlje vezana je priča jer je tako specifično,
žutih grana sa plavim bobicama.
Lišće je ogulila. Uvijek je bila iskrena.

Tko bi rekao da je to obično grmlje sa nasipa,
žena po putu ju je pitala otkud joj grmlje,
dječak ju je zamolio malo za mamu,
ona se smijala, ruku punih pobjede.

Sjele smo na pivo, grmlje je stavila na stolicu,
rekla je da je čitala moje nove pjesme,
da ja nisam bila tako agresivna –
do sad joj se sve sviđalo, ali ovo ne odobrava.

Ljudi se nađu pa se raziđu, nije to ništa novo,
podjeljene polovice iskonskog androgenog bića
ujedine se pa se rastanu, animus i anima,
svatko opet svojim putem, a kamoli mi,
da se ne raziđemo, nije to ništa novo.

Ja sam jednom nabrala čičak, čitav naramak,
sa njim sam ušla u tramvaj, ljudi su me gledali,
nikako nisam mogla pogoditi što misle.

Sjedim na balkonu pored krošnje jorgovana. Nije više u cvatu, ali stablo je i dalje prekrasno, razgranato, veliko. Kako se dogodilo da se nađem ovdje, i sama se pitam. Još prošli mjesec, kad je stablo cvalo, gledala sam ga svaki dan iz obližnjeg parka. To jest, svaki onaj dan kada bi vrijeme bilo povoljno za izlazak s ovako malom bebom, to jest, kada bi temperatura bila iznad petnaest stupnjeva, ali sunce ne prejako, vjetar slab, bez padalina. Park sad gledam preko jorgovana, osim majki sa djecom, pojedinačno i u skupinama, još dva smetlara sjede na jednoj klupi i nešto intimno diskutiraju dok su dva smetlarska bicikla parkirana pored. Povremeno prođe i neki prolaznik, ali u ovo doba dana demografski uzorak je jednoličan. Iz parka se balkon loše vidi, to znam, ali jorgovan se može namirisati kada je u cvatu. Opuštena sam. Malac spava u ležaljci pored mene, a i ako se uznemiri, Vladimir će mi pomoći da ga umirim. V. uživa kad smo tu a i meni je lakše prebroditi ostatak dana, otkad imam ovih sat-dva odmora. Danas je V. predložio da malca počnemo prematati u platnene pelene i kod njega. Platnene obično koristimo samo kod kuće, za izlaske stavljamo jednokratne. Čak je kupio nekoliko paketa pelena kakve inače koristimo, tako da nećemo morati nositi rezervne, već će ih on prati, na šezdeset stupnjeva i sa malo praška. Složila sam se, napokon, moram Vladimiru malo ugoditi. Upoznala sam ga slučajno. Jednom sam ga na cesti pitala koliko je sati, moj mobitel se bio isključio, baterija. Izvukao je svoj mobitel, smartphone u kožnoj futroli, iznenađujuće za čovjeka njegovih godina. Nije izgledao kao netko tko prati trendove, sa tim naočalama koje podsjećaju na njemačke penzionirane turiste, sa tim blijedo sivim ribičkim prslukom i plahim osmijehom.  Njegova ćela je bila savršeno glatka, tek sa ponekom pigmentnom mrljom na bijeloj koži, po toj ćeli sam ga i zapamtila, sjetila ga se kada mi se drugi put javio. Sreli smo se tu u parku, ispalo je da živi odmah pored. Malac je plakao toliko da sam ga morala izvaditi iz kolica i smirivati, već me hvatao strah hoću li ga uopće moći smiriti, kad je V. ponudio da kod njega presvučem i nahranim dijete. Zatim smo popili kavu, i tako sam nekako počela redovito dolaziti. U tom periodu mi je očajnički trebao prijatelj, netko s kim ne moram dogovarati kavu danima unaprijed, planirati i strepiti od otkazivanja u zadnji tren, dok je osjećaj napuštenosti nadolazio, zajedno sa nekim mračnijim mislima, trebao mi je netko kome uvijek mogu pozvoniti, skloniti se, predahnuti, pričati kao s odraslim. Morate shvatiti, ja volim provoditi vrijeme sa malečkim. Volim kako mi se smije, kako već zna moje lice, kako uživa dok ga ljubim i mazim kosom, nježno mekeće poluzatvorenih očiju i traži moje lice rukama i usnama, moje mladunče. Jednom mi je uhvatio obraz i sisao ga toliko strasno da mi je ostala šljiva posred lica. Samo što, treba mi više vremena za sebe. Možda je smiješno, ali kada je imao mjesec dana, počela sam čuvati kruh u zamrzivaču, stvarala sam si malu zalihu. Kruh u zamrzivaču, smiješno je, ali za mene je značio širenje područje slobode. Imati kruha i kad ne mogu do dućana a nema nikoga tko mi može obaviti kupovinu na početku me spašavalo. Sad me odlasci Vladimiru spašavaju, bitno je, preživljavam ove prve mjesece. Naš stan je minijaturan, nema balkon, pogled sa prozora je u drugu zgradu. Kad ne mogu izaći, osjećam se kao u zamci, bijeli zidovi me uznemiruju. Ranije sam uživala u samoći, mogla sam razmišljati, sad rijetko uspijevam pratiti ideje do njihovog kraja. U plaču malog djeteta nešto je uznemirujuće i hitno. U trudnoći sam počela čitati „Pijavice.“ Tri mjeseca poslije poroda, uz sve pokušaje da čitam bebi, dok je budan ili bar dok spava, prošla sam dvadesetak stranica. Toliko mene pripada meni. Držim zatvorene oči dok sad ležim na suncu, i kad ih otvorim da pogledam malca, iznenađuje me njegovo lice, to sitno zgužvano lice koje već tri mjeseca neprestano gledam, iznenađuje me što ga već desetak minuta nisam vidjela. Držati oči zatvorene na suncu nevjerojatan je luksuz. Nakon podneva sa V. žurimo kući, malo ću pospremiti i skuhati ručak. Robert se sa posla vraća oko pola sedam. Danas je obećao doći ranije, jutros je ranije i otišao. Možda sam pretjerano osjetljiva. Pomalo sam pobjesnila kad je u zadnji tren najavio da izlazi u pola devet. Tih sat vremena ujutro mi treba, on to zna. Moram vježbati, da uspijem fizički izdržati dan sa bebom, i nešto pojesti. Ako ostane vremena, možda i popričamo, eventualno se malo grlimo, za ljubljenje čisto sumnjam. Ona prijašnja, oko djece neodlučna osoba u mene kao da se razdvojila na dvije osobe – jednu koja se grozi poljubaca iz straha da ne povedu dalje, do seksa od kojeg bi opet mogla zatrudnjeti, i drugu koja razmišlja kako bi sad bilo divno imati još i djevojčicu. Ne, sada ipak moram prvo naći vrijeme za sebe. Znam da Robert puno radi, ali nije da radi čitavo vrijeme dok je na poslu, toliko ne radi. Dio vremena svaki dan provede po društvenim mrežama i novinskim portalima. Može se bolje organizirati, znam kako to ide, i ja sam još nedavno radila. Najveći dio prezaposlenih ljudi samo je loše organiziran. Možda mu radim i prevelik pritisak. Nekoliko sam ga puta uhvatila da laže o razlozima zbog kojih mora otići ranije ili ostati duže. Ranije bi se uzrujala zbog laži, sad mi je to čak simpatično. Otkako smo postali obitelj, svatko se mora za sebe pobrinuti. Ali danas mora požuriti, danas izlazim u pola osam. Jednom tjedno izađem sama na dva do tri sata. Treba mi taj odmak. Danas ću se naći sa Mariom, popit ćemo čašu vina u skupom hotelskom baru kakve on preferira. Maria zovem herr profesor, iako nikada nije predavao, ima taj profesorski gard. Doduše nikada u lice, tako ga zovem samo u sebi. Njega sam upoznala još u trudnoći. Hodali smo ulicom jedno prema drugome. Izgledao je kao da ga nešto izjeda iznutra, mršav, poguren i sa štapom. Ne znam koliko ima godina, ali puno je stariji od Vladimira. Unatoč tome, hodao je brzo. Iako je bila nedjelja, nešto iza podneva, bio je obučen u po mjeri skrojeno crno večernje odijelo, sa bijelom košuljom i crnom leptir mašnom. Kosa mu je bila pažljivo zalizana i nosio je naočale tamnih okvira koje mu dobro pristaju. Onda opet, na nogama je nosio papuče. Pokušala sam ocijeniti je li zaboravio obuti cipele ili živi u blizini pa je kratko izašao u papučama, na primjer, do auta. Promotrila sam mu lice a on je brzo uzvratio pogled, bistar i oštar. Ocjenjivački. Prešli smo vremenski granicu pristojnog pogleda između stranaca. Skrenula sam očima naprijed, pored njega i mimoišli smo se. Zainteresirao me je, obučen sa toliko stila, da je izgledao dekadentno, čak su mu i papuče bile vrlo elegantne. Kako sam saznala, kad se nakon nekoliko susreta civilizrano predstavio, dekadentan nije, niti je vampir, štoviše, pobožni je katolik. Ljepota je, osim duboke osobne sklonosti koju olako ne priznaje, i način da živi svoju teologiju, u njoj vidi dokaz emanacije, nadu spasenja.  Volim biti viđena u njegovom društvu, ponosna sam na naše prijateljstvo, Mario izgleda poput očaravajućeg filmskog zlikovca, iako malo treba da shvatite kako strogoća njegovog lica nije strogoća consiglierea Cosa Nostre, već promišljenog pravovjernika. Meni ravnodušnoj o duhovnim temama, stalno daje neku literaturu, ne odustaje. Za večeras sam trebala pročitati „Težinu i milost“ Simone Weil, ali naravno da nisam ni počela. Pa dobro. Pustit ću njega da priča o knjizi, sigurno će kvalitetno objasniti ključne pojmove. Dobro se osjećam sad, sama na ulici. Rano je, večer je još blijeda, a vrućina je popustila i zrak miriše na svježe opran veš. Prelazim raskrižje, prema meni ide žena sa djetetom u kolicima, ja ju mimoilazim kao da se to mene ne tiče, ne proučavam kako se žena nosi sa majčinstvom niti gledam marku kolica. Hodam opušteno. Kao kada šećem sa kolicima i guram ih ravnomjerno ispred sebe, pa ih snažnije odgurnem tako da se odvezu malo brže ispred mene, dok opet ne uspore da ih stignem. Iako je napor za takvo guranje kolica veći od onog koji je potreban da ih ravnomjerno vozim, ona sekunda slobode nekad mi je neophodna. Sad je bitno preživjeti.

Od kako sam iznenada ostala bez bicikla, redovito se vozim javnim prijevozom. Najčešće bez karte. Švercam se. Nadoplatim povremeno elektroničku karticu sa tri karte, ali ju čuvam za nuždu. Prepoznati kada karticu treba upotrijebiti, a kada ne, posebno je umijeće. Ako se vozim dugo, ili želim čitati, poništim kartu da bi bila mirna. Inače je potreban niz mjera opreza. Smjestim se u prvu polovicu tramvaja tako da imam dobar pregled stanice već dok stajemo. Pokušavam sjediti i blizu aparata za karte kako bi mogla karticu upotrijebiti na vrijeme, iako to rijetko naknadno radim jer mi je neugodnije u panici trčati do aparata nego elegantno izaći iz tramvaja.

Uočiti kontrolu najzanimljiviji je dio švercanja jer čovjeka tjera da pažljivo promatra druge putnike. Osobe u uniformi ZET-a mogu i ne moraju biti kontrolori. Ako su muškarci srednjih godina, najčešće su vozači. Dobar indikator su cipele, jesu li za dugo hodanje. Kontrolori obično nose samo jednu torbu sa sobom. Ako su u civilu, muškarci nose manju mušku torbicu ili ništa, a žene imaju neku svoju civilnu torbu. Ako osoba nosi i vrećice u rukama, sigurno ju je eliminirati. Na primjer, u tramvaj ulazi žena u uniformi ZET-a. Dobar dio putnika se nervozno okreće. Ima oko 45 godina, vitka je i dotjerana poput uredske radnice ili bar više, interne kontrole. Nosi ručnu torbu koja izgleda skuplje od torbe prosječne kontrolorke. Ostavlja dojam ležernog autoriteta, koji se ne mora svaki put iznova dokazivati. Pogled na cipele konačno umiruje. Lakirane su, neprikladne za kišu koja vani pada. Ako je danas izašla u takvim cipelama, vjerojatno je išla autom i planirala se tako vratiti kući. Možemo se vratiti gledanju kroz prozor. Kod uočavanja kontrole u civilu, godine su dobar trag. Penzioneri su skupina koja se odmah može isključiti, međutim, čini se da ZET dio svojih zaposlenih koji su pred penzijom prebacuje u kontrolore, jer je priličan broj takvih a neki od njih vas mogu zavarati jer izgledaju starije ili zapuštenije. Ipak, žene iznad 50 i muškarci grubog izgleda od oko 30 najčešći su i njih pažljivije promatram. Izraz lica je drugi odličan indikator. Kontrolor ne može biti zamišljen, sjetan ili preplašen. Traži se odlučnost i spremnost na prepiranje. Zatim, ljudi u skupinama od dvoje ili troje su automatski sumnjivi. Stojim na stanici i čekam tramvaj. Primjećujem tri žene u pedesetima, mogle bi biti radnice koje se vraćaju kući nakon posla, smiju se. Dolazi tramvaj i one se rastaju, svaka ulazi na svoja vrata. (Druga skupina koja se pri ulasku u tramvaj razdvaja su prosjak i njegova pratnja, također ljudi koji u tramvaje ulaze poslom.) Ulazim i ja i poništavam kartu. Zastajem pored simpatičnog muškarca u četrdesetima sa dredovima na glavi i planinarskim cipelama na nogama. On sjedi i čita knjigu većeg, nestandardnog formata sa sjajnim debelim listovima. Naslov poglavlja koje čita otisnut je velikim slovima u boji: O dobru i zlu. Kontrolorka za to vrijeme zaključava validatore i počinje pregledavati karte. Muškarac ustaje i kreće prema suprotnim vratima. Kontrolorka pregledava moju kartu i čini mi se, vrlo napadno zahvaljuje. Sjedam na muškarčevo mjesto.

Osloniti se samo na indikacije, ipak nije dovoljno. Bitno je slušati intuiciju, onaj čudesni, životni spoj znanog i naslućenog. Na primjer, Basil Grant, junak detektivskih priča G. K. Chestertona puno je uvjerljiviji od Sherlocka Holmesa jer se ne oslanja samo na činjenice, te čudnovate životinje. Basil će reći da činjenice pokazuju u svim smjerovima, poput tisuća grančica na drvetu, ali je život drveta taj koji je jedinstven i ukazuje prema gore – zelena krv koja šiklja kao fontana prema zvijezdama. Poput praiskonskog lovca koji prati niz jasnih tragova, ali i predosjećaja, znakova suviše suptilnih da ih svjesno identificira, naizgled beznačajnih, ali presudnih sitnica koje bi samo naivac pokušao objasniti kroz njihovu materijalnu manifestaciju, raspored lišća, instinktivno se krećem kroz gradski promet. Još od svakodnevnih putovanja u srednju školu znam odrediti gdje da stanem na stanici da među prvima dođem do vrata. Na stanicama bez displeja, omiljena mi je igra pogađanje koji će tramvaj prvi doći i tako dalje. Dogodi se i da jednostavno odlučim poništiti kartu po ulasku i da baš tada naiđe kontrola. Ova devolucija životno bitne intuicije u vještinu ograničene korisnosti žalosti čovjeka i tjera da misli o veličini života bez komfora, da sanja o izazovu ispunjenom neočekivanim spoznajama.

Kako bilo, sve mi je lakše švercati se. Hladnokrvnost raste, kao i broj izlika. Korist je već prevladala moguću kaznu a društvena klima je povoljna.