Krećemo se po tom beskrajnom močvarnom području, on, ona i ja, u urednoj formaciji koja mijenja oblik i raspored, između nas je jedinstvo, poput malog jata smo, na čelu se izmjenjujemo, ali nitko ne vodi, naša formacija se ravna prema putu ispred nas. Dan je ljetni, i iako je kalendarska jesen već dva tjedna, rojevi mušica razliježu se kroz popodnevno svijetlo, a žabe krekeću, još se nisu ukopale za zimski san. Završili smo zapadni krug i spremamo se tražiti ušće, kad ona objavljuje da će ostati sjediti, nešto će pisati. Ali mi ćemo dalje ići autom i ona shvaća da mora poći s nama. Do kraja dana nema više prilike za pisanje.

Oglasi

Osa leti oko mog tanjura dok sjedim i jedem na terasi. Mašem zelenom salvetom da ju otjeram što tek malo proširuje njene krugove. Završila sam s jelom, a osi se pridružuje još jedna. Kruže sve bliže dok u istom trenutku, na znak ili po osjećaju, ne slete pored ostataka žutog curry umaka. Sad sjede na bijelom porculanu tanjura, žute poput umaka. Prednjim nožicama prelaze preko lica pokretima koji podsjećaju na mačkino umivanje. Ne mogu vidjeti uzimaju li od hrane, izgleda kao da se samo kupaju u mirisu. Kad se dotjeraju, švrljaju još kratko, pa odu. Mašem im zelenom salvetom.

Nakon dva braka i dvoje djece, maska bespomoćne, razigrane djevojčice s njenim se licem  više nije preklapala, ali ona to nije primjećivala, i dalje se hihotala i treptala kao da joj je dvadeset. Ta maska je bila ono što ju je pronijelo kroz jedan rat i jednu revoluciju, spustivši ju sigurnu u Srednju Europu, pa kako da ju sad ne pronese kroz jednu obiteljsku večeru?

Dok ju gura u kolicima stazom pored topličkog hotela, žena odsutno gleda pred sebe, a glava joj je nagnuta na stranu. Koža njenog lica izgleda kao da je premazana voskom. Stižu do klupe, a muškarac predlaže da odmore. Smješta ženu i sjeda na klupu. Otprilike su iste dobi, stari su.
– A znaš li ti koje je ono drvo? – Žena podiže pogled.
– Breskva. – točno odgovara, iako se sa strane čini da drvo nije dobro ni fokusirala.
– Da, mlada breskva. U ovo vrijeme bi već trebala imati male plodove, al ništa. – i nastavlja u istom, srdačnom tonu, o proljetnom mrazu i lošoj godini. Izaziva ju da pogodi vrstu i drugim stablima koja gledaju, ali ženi igra ubrzo dosađuje. Muškarac prepričava današnje telefonske razgovore sa djecom, spominje prijatelje i njihovu djecu, gdje su sada i što rade.
– Još nekoliko dana, pa ćemo mi svojoj kući, u naš vrt. Izvest ću ti stolicu van, i sebi ću donijeti jednu, i predveče ćemo sjediti i promatrati vrt i pričati sa susjedima.
– Ti ćeš skuhati kavu. – Muškarac se trzne jer žena prati, al odmah odgovara:
– Da, skuhat ću nam kavu i iznijeti u vrt. Nemoj spavati, ne možeš stalno spavati. – Već je bila odlutala.
– Šta fali spavanju?
– Spavat ćeš navečer, sad treba biti budan i malo pričati. Sad treba biti budan. Otići ćemo poslije na sladoled, pa ćemo onda ići u sobu spavati.
– Ajmo sad na sladoled.
– Rano je, prerano ćemo se vratiti u sobu. Kako je ugodan zrak ovdje. Diši duboko. Tako. Još jednom. Ajde.
– Ja bi sad sladoled.
– Ajde, ići ćemo u sedam. To je za pet minuta. Sad je pet do sedam.
– Ajmo na sladoled.
– Ajde idemo. Ajmo sad na sladoled.

Tamni oblaci se skupljaju nad nama, gusti, niski, osjetio sam prve kapi kiše, upozoravam, i onda ih odnosi neki visoki vjetar, vjerojatno, razvedrava se, sve to, a nismo prošli još ni trećinu od stuba, toliko sporo se uspinjemo. Krenem normalnom brzinom, napredujem nekoliko minuta i moram stati, okrenuti se, čekati Zlatka koji se uspinje polako. I stiže, zadihan, rumen u licu i sjajan od znoja, diže nogu pred nogu. Pa krenem uz njega polakše, ali ubrzo sam već ispred i opet ga čekam. Iznenađuje me što je u tako lošoj formi, pričao je o pješačenju na posao, planinarenju vikendom, a evo ga, kreće se uz toliku težinu. Starice koje žive u ulicama prepletenim sa stubama, grbave, naborane udovice sa štapom i tremorom u ruci nas sustižu i već su kući, kuhaju ručak, dok se mi borimo sa svakom pojedinom stubom. Toliko sam iznenađen da odustajem od zadirkivanja. „Postoji neka legenda o ovim stubama, ne mogu se točno sjetiti. Kao, vrag je u ljutnji prokleo stube tako da ih nitko ne može izbrojati.“ Zlatko diže pogled prema meni, ali ne odgovara, čak se ni ne pokušava kurtoazno nasmiješiti. Kad sad razmišljam, vidio sam broj na ploči u podnožju, broj stuba, samo ga se ne mogu sjetiti, pa to prešućujem. Razgovor ionako nema previše smisla s ovolikim raskorakom u tempu. Možda sam pretjerao, pokušavam ga impresionirati, prvi put je došao pa ga vučem od plaže do korza do vidikovca. Činilo se da mu se razgledavanje dopada, pokazivao je interes, ali sa stubama sam ipak pretjerao, zanesen valjda željom da mu pokažem kako je ovdje lijepo, ne samo lijepo, već ljepše nego u Zagrebu, potajno zahvalan vremenu što mu provinciju ne moram pokazivati po kiši. Potajno u strahu da će me, što god mu pokažem, manje poštivati jer sam otišao. Ma povratak, to je bila racionalna odluka, čemu plaćati zagrebačku stanarinu kad me ovdje čekao bakin prazan stan. Nije da sam tamo mogao naći posao, što se toga tiče, ovdje mi je bolje. I nisam nezadovoljan životom, sve dok nekome kao Zlatko ne moram ispričati čime se bavim. Onda me uhvati malodušje, vražji kompleks, uspoređujem se, čini mi se da samo gubim vrijeme, iako sigurno ne čitam manje stručne literature od svog zadihanog bivšeg kolege. Možda dangubi i više od mene, vrlo je aktivan na barem dvije društvene mreže, koliko ja pratim, a ima profile i na drugima. Ali je on asistent na ekonomiji, a ja sam konobar. Nije da bi htio biti asistent u toj samozadovoljnoj mašineriji za proizvodnju beskorisnih radnika, opterećen studentskim taktikama prepisivanja i količinom tinte u printeru. Sinoć mi je, razgovorljiv nakon druge pive, pričao kao mu je na konferenciji prošli tjedan pristupio Anić, prodekan, da se ispriča što nema sad vremena pričati sa njim i da ga pita može li to o čemu je htio razgovarati pričekati dok se ne vrati sa puta. Zlatko mu je, iako s Anićem nije uopće trebao razgovarati, rekao da može. Anić ga je još zamolio da ga podsjeti emailom, što je ovaj i napravio. Sad u srijedu treba otići u njegov ured i nema pojma što da mu kaže, o čemu bi htio pričati. Zlatko se, dok mi je ovo pričao, činio iskreno uzrujan oko čitave situacije, na onaj svoj namrgođeni način, ali mu je bilo i drago što me je njegova priča nasmijala. Razumijem to. Nije da bih odbio mjesto asistenta da mi ga ponude. Opet ga moram čekati, daleko je iza. Je li se uopće penjao, zar ga nisam zadnji put čekao tamo gdje je sada? Konačno stiže, glave uvučene u ramena, očiju uperenih u pod, kao da oko vrata nosi teret. Da sam u nekoj od kuća pored kojih prolazimo i gledam ga kroz prozor, pomislio bi da se bori s vjetrom, da ga bura ne pušta naprijed. „Negdje smo na pola, da se vratimo?“ Razmišlja. „Kako bi od gore nazad?“ „Možemo autobusom.“ Na spomen autobusa mi upućuje iznenađen, pomalo ljutit pogled, ali samo kaže: „Ajmo,“ ponovno spušta pogled pred sebe i otiskuje stopalo prema idućoj stubi. U mojim stopalima pojavljuje se blaga iritacija i počinje se penjati. Iznenada sam umoran od našeg druženja, ostaje još dva dana, još dva dana će me inkomodirati, gužvat ćemo se u mom jednoiposobnom stanu, trošit ću novce vodeći ga ovdje i ondje. Dobivam potrebu dati mu na znanje da smeta. Ubrzavam po stubama, ne okrećem se da vidim gdje je, jurim prema gore, bez daha dolazim do krivine, gdje ga skriven odlučujem pričekati. Kad konačno stiže, zlovolja je već pod kontrolom. Podsjećam se na svoju obavezu da budem dobar domaćin i da sam ga, na kraju, ja pozvao. Treba mu pauza pa zastajemo naslonjeni na zid. „Razmišljam o odlasku u Kanadu. Za stalno.“ Dok me ispituje detalje o mom napola smišljenom planu, shvaćam da mu Kanadu nisam trebao spominjati, ne u ovoj, ranoj fazi. Potičem na pokret da izbjegnem daljnju priču, ali gotovo je. Sad će misliti da je to jedan od mojih planova, posljednja u nizu ideja koje neću ostvariti. Trebao sam šutjeti i javiti mu se razglednicom. Nonšalantno mu poslati čestitku za rođendan iz, na primjer, Montreala. To bi bio potez. Istina je da plan logistički nisam razradio, ne znam ni gdje bi išao, ni što bi radio. Samo, čuo sam priču o poznaniku poznanice koji je odselio u Kanadu. Vratio se jednom da proda sve što posjeduje u Hrvatskoj. Više se ne planira vraćati, čak ni na godišnji. Još uvijek, kad o toj priči razmišljam, dođe mi da se smijem. Čovjek raste na određenom mjestu, okolina ga oblikuje, i onda ponekad, mora otići na drugi kraj svijeta da bi mogao početi živjeti. Otići bez osvrtanja – to je najbolji način za otići. Broditi po nekom velikom, multimilijunskom gradu; izbjegavati Hrvate; posluživati Kanađane u talijanskom restoranu; kupovati voće kod Kineza; zaljubiti se u Filipinku. Stopiti se. Mogao bi upisati fakultet, možda dobiti i plaćeno asistentsko mjesto. Možda bolje ne, čitao sam da su asistenti u Kanadi lošije plaćeni od konobara. Samo upisati postdiplomski. Za godišnji kupiti jednu od onih mobilnih nastambi kakve Kanađani rade po uzoru na mongolske jurte, gledao sam to na televiziji. Pravo drvo i prava vuna. Čvrstoća i izolacija za ekstremne uvjete, vruće i hladno. Čitavu konstrukciju možeš ukrcati na kamionet i složiti gdje god u divljini želiš. Prijateljima se u domovinu javljati rijetko. Idućih izbora objaviti status, da možda jesam na minus 30, zatrpan u snijegu, okovan ledom, ali sam sretan jer ne moram u Kroatistanu pratiti kvazi-prepucavanja sa ciljem što veće javne potpore za nečije privatne karijerne ili financijske sheme. Da, ja ću svoje pravo na izbor iskoristiti tako da emigriram. Već mi razmišljanje o tome popravlja raspoloženje. Gledam Zlatka kako se dovlači i pred oči mi se vraća fotografija nekog hodočasnika u Tibetu kako puže. Vuče se na rukama i koljenima zaštićenima kožnim rukavicama i našivcima do svetišta u Lhasi. Preko tisuću kilometara puzanja. Očiju suženih u tanke proreze, usta otvorenih da hvata dah, duge crne kose koja neuredno pada preko lica, poput trkača maratona, još daleko od cilja. Ignorira fotografa koji se također morao spustiti u prašinu da budu na istoj visini i čekati ga da dopuže, možda ga čak pratiti dio puta, hodati ispred njega i zastajati na odabranim mjestima, dok ne uhvati dobar kut, svjetlo, i dok se hodočasnik dovoljno ne zajapuri. A moj heroj apsurda gotovo je na vrhu. Prisjećam se iznenada legende o stubama. „Sjetio sam se, dakle, legenda kaže da je stube sagradio vrag pod uvjetom da vode u gostionicu. Fratri su ga prevarili i vode u crkvu. Međutim, kad su puno kasnije radili cestu za aute, na vrhu su otvorili nekoliko birtija i restoran. Ajmo sad tim putem, zaslužio si pivo.“

Danijel Dragojević je pjesnik idealan za čitanje susjedima. Ako ste ikad razmišljali što čitati na glas dok sjedite na balkonu, ili se naginjete kroz prozor stana, preporučujem Dragojevića. Uvjerenja sam da bi se njegove pjesme svidjele raznim susjedima, uz sve što te pjesme čini prikladnima za susjede, njihovu šašavu jednostavnost i tihu mudrost, njihovu neprovokativnost, najviše bi im se svidjele kada ne bi znali ništa o njima već bi im kao sitno čudo zalepršale pored uha, nošene jasnim, bestjelesnim glasom. A ako su dani naročito sunčani, tada se svakako sjetite Kiše.

KIŠE

Kamo god krenem jedna kiša.

I sa svih strana kiše, kiše.

Zapravo ne znam što da radim,

kako da ničem i ne ničem,

kako da svoju lulu grizem,

golemu lulu, stablo jedno

zeleno, ludo, kognitivno,

protivno nečemu, suglasno više.

Kamogod krenem jedna kiša.

A učili nas nisu ničem,

samo su bili mazni, dobri,

popločani na svim stranama,

po Stradunu i na Konalu,

i po lijevome i po pameti,

pa sklanjaj sada mnoštvo glagola,

na svakom prstu stotine nota.

Kamogod krenem sustignem nešto,

a drugo puštam da se hvali

oblikom, šalom, kriznim trenutkom,

kukurikanjem ispred kuća,

poznatom rutinom od pamtivijeka.

Malo previše nizbrdica

i zavojitih uzbrdica,

skalina rubnih zubima nalik.

S kula visokih i pozaspalih

topovi tuku na godine,

godine gutaju nemilice

bradate, prazne, čiste mete

sa srcem čednim od mramora,

sa žamorom kome pada lišće

u nebo, u ponor, u sunčevu kuću

za koju kiše traže ime,

na listu papira bijelu sjenu.

Pjesma je stroj načinjen od riječi, a machine. Ova metafora William Carlos Williamsa neobična je, usporediti liriku, zanos, nadahnuće poezije s nečim tako praktičnog i utilitarnoga karaktera, ali Williamsovoj modernističkoj poetici ona odgovara na više razina. Ideja pjesme kao skupa u kojem je svaka riječ na svom, jedino mogućem mjestu i u kojem taj i takav red postiže jedinstvo svrhe i značenja, bila je prisutna već u romantizmu, ali je u modernizmu istražena na novim razinama. Terry Eagleton nalazi u takvoj formi skrivenu presliku dobro uređenog društva. Svakako, nije teško složiti se, da, ako svaki detalj u pjesmi nosi značenje, i sama njena apsolutna uređenost prenosi određenu poruku. Čitajući vrludave pjesme Danijela Dragojevića rijetko imam dojam uređenosti ili svrhovitosti, više se čine kao trenutačni prolomi inspiracije. Koliko je inženjeringa prisutno u pjesmi Kiše pitanje je koje ću pokušati istražiti. Služi li se Dragojević raznovrsnim arsenalom pjesničkih sredstava, a ako ne, kako postiže izrazitu liričnost  ove pjesme?

Kamo god krenem jedna kiša. Birati smjer hodanja da se izbjegne kiša, možda je nekad i moguće, hodaš zapadno, a kiše okrenu prema istoku, pet minuta tako i već ih nema, nekad je moguće, ali ti, za početak, izbjegavanje kiše mora biti jedini uvjet za biranje puta. Govorniku u pjesmi izmaći kiši ne polazi za rukom, jedna kiša je kamo da krene, i sa svih strana su druge kiše. Nakon naslova, riječ kiša se ponavlja tri puta u prva dva stiha. Čeka nas na krajevima redaka, kao prepreka na putu, mjestom u pjesmi nadopunjuje tekst stihova. Svojim glasovnim oblikom daje suptilnu zvučnu podlogu. Ova pjesnička sredstva su jedva primjetna, možda i slučajna, daleko od tipografske topografije jednog modernističkog pjesnika poput Guillaume Apollinairea koji pjesmu Il Pleut vizualno oblikuje poput padaline. Daleko od sipeće rominjajuće kišne onomatopeje jednog Matoša ili Ujevića. Motiv kiše je zahvalan za ovakve igre, ali Dragojević potencijal forme i zvuka ne razvija.

Što on razvija je osjećaj izgubljenosti, u trećem stihu ne samo da ne zna gdje da krene, on više ne zna što sa sobom dok hoda. Dok postaje jasno da njegov put nema cilja, sigurnost se topi i iz njegovog držanja. Vrti se lijevo, desno, zastajkuje, kreće, zbog neusmjerenosti njegovog hoda, mora da čitava njegova pojava izgleda neozbiljno. Ovaj kolebljivi šetač odmah osvaja moje simpatije. Njegova neodlučnost nije a priori pozitivna ni negativna, unaprijed ne očajava zbog kiše niti u njoj posebno uživa, dosljedno je to neznanje, on ne zna kako da niče ni ne niče. I kao što se šetnja odražava na šetača, tako se šetač odražava na svoju lulu, zelenu zbog neznanja, ludu zbog šetnje po kiši na kojoj ne može gorjeti, kognitivnu zbog refleksije. Ovo je ambivalentan trenutak.

Ali kiša je i dalje tu, kamo god da krene, šetaču je dosta kiše i izražava to kroz niz divnih, duhovitih igara riječima. Prvo se riječ ničem ponavlja, ali u drugom značenju. Onda dubrovačke puteve opisuje kao mazne i dobre, popločane, u šali koja je smješnija kad ju sami otkrijemo, namigujući nam dok varira sintagmu s početka: sa svih strana kišepopločani na svim stranama. Tu je još i sklanjanje mnoštva glagola, poput sklanjanja od mnoštva kapi. Pa onda stotine nota, asocijacija na zvučnu kulisu, rominjajuću kišu od koje je mogao glazbu skladati, da je samo učio kad je trebao. U drugoj strofi uočavam još jednu igru. Građena je na našem očekivanju – od jednog pjesnika koji skiće po kiši očekujemo da nas uvjerava kako je najbitnije, životno znanje stekao lutajući, a ovaj ovdje tvrdi da mu nedostaje baš ono osnovnoškolsko – gramatika, zapisivanje nota. Nisam sasvim sigurna da je ironičan; iako je razigran u gradnji ovog stiha, njime izražava sumnju u sebe.

Kamogod krenem se ponavlja i na početku treće strofe. Strofe kažem, jer iako je pjesma pisana bez razmaka između redaka, upravo tri ponavljanja istog stiha ocrtavaju strukturu: tri strofe od osam i jedna od devet stihova. Čini mi se da je treća strofa najmanje misaona, pjesnik je ovdje prvo promatrač motiva ovlaš skiciranih, a onda fizičko tijelo umorno od kretanja. Ako razmišljam o kutu njegovog pogleda, mogu uočiti kako gleda ravno – prema ljudima, životinjama, kućama – zatim spušta pogled prema skalinama rubnim – da bi ga na početku četvrte strofe podigao sasvim do visokih kula. Mijenjanje perspektive filmska je metoda, ali vrtoglavost ove izmjene motiva ima gotovo glazbenu logiku, poput kadence koja se kratko spušta do basa da bi završila s najvišim glasom. The fourth, the fifth, the minor fall, the major lift, rekao bi Leonard Cohen. Osim kroz motive, Dragojević dramatiku postiže i ukidanjem ponavljanja. Tri puta do sad je strofu otvarao istim riječima čime je uspostavio ritam i naše očekivanje. Kada “kamogod krenem” u četvrtoj strofi izostane, znamo da se dogodilo nešto bitno. Način na koji čitam četvrtu strofu je posve drugačiji od ostatka pjesme. Njeni motivi su uzvišeniji, njene preokupacije apstraktnije, čitava stremi u vis, čak i lišće sad pada u nebo. Osim toga, stihovi prethodnih strofa pažljivo su odijeljeni zarezima, točkama, idejama. Kad ih čitam na glas, pauzu uvodim na kraju svakog stiha, nekad i češće. Međutim, na početku četvrte strofe, pauzu uvodim nakon drugog stiha, da bi se idući stihovi opet smirili u ritam pjesme. Ovaj niz promjena organiziran oko početka četvrte strofe daje snažan osjećaj otkrivenja. Kakvog otkrivenja? Sadržaj ove strofe ne mogu si do kraja objasniti. Dok ju čitam sporo, sve je nejasnija. Protumačiti ju kao smislenu cjelinu mogu samo ako zanemarim detalje i odaberem ključne pojmove koje ću pratiti, tada ju čitam kao podizanje pogleda u vis unatoč kiši, potragu za onim van čovjeka, njegovih sumnji i strahova, potragu za onim što ga tjera da ide dalje, više od kula, mimo topova, kroz godine, pored vlastitog nečednog srca, u krošnje drveća i samo nebo, i dalje, dok pokušava imenovati ono što traži, ono suprotno od sumnje, pa se vraća, na kraju, pisanju.

Vraćajući se, na kraju, Wiliamsovoj metafori o pjesmi stroju, Dragojevićeva pjesma ne bi bila precizni švicarski sat, već prije mehanička igračka s puno zupčanika dodanih samo zato što zgodno kloparaju kad se pokrenu. Njezina misao vrluda, nadovezuje se, teče i razdvaja se, i iako ima svrhu i značenje, ima i još poneki hiroviti višak. A ima i strukturu, dizajn, sredstva, onoliko koliko joj treba, suptilno, u pozadini, uvedena iskusnom rukom majstora. Kad razmišljam što takva forma govori o samoj pjesmi, čini mi se da temi sumnje vrlo dobro odgovara. Ovo je poezija koja je već vidjela negativne strane usmjerenosti modernizma, mehanizacije, racionalizacije, apsolutne uređenosti. Ovo je poezija koja ostavlja mjesta trenutku, promjeni, izgubljenosti, igri, inspiraciji.

U kakvom li odnosu moraju biti muškarac i žena u svojim četrdesetima da bi na ulici vodili ovakav razgovor:

– Našao sam novi stan. Tu u Bauerovoj. Od jednog frajera sam ga iznajmio. Samo sam ga ja prekrečio…

– Joj, daj Siniša! Zlo mi je od tebe! Ti si ga prekrečio!

– Da! Ima i jedan televizor, jedan kompjuter…

– Daj Siniša, sve ti imaš! Ne mogu te više slušati!

– Stvarno, hoćeš doći sad do mene da vidiš?

– Lažeš čim zineš!